“SIGURNOST JE U TEBI”

Prije svega da vam za želim sve najljepše u novoj 2020-oj godini u kojoj vam želim puno sreće, zdravlja, ljubavi, uspjeha, smijeha, ispunjenih želja.

Ova godina nam donosi čak 366 stranica!

Da vas pitam; kako ste krenuli u 2020-u?

Da li ste ponijeli prošlost sa sobom ili ste je ostavili tamo gdje joj je i mjesto?

Šta ste obećali sami sebi kad je kucnula ponoć?

  • Da ćete početi vježbati?
  • Početi štedjeti?
  • Dopustiti sebi da se zaljubite?
  • Naći bolji posao?

Od svega što je na vašem popisu, u šta ste najviše sigurni?

A jeste si obećali da ćete ove godine biti više SIGURNIJI U SEBE?

Koliko ste sigurni u sebe da ćete bar pola ciljeva ostvariti s popisa?

Da vas malo ohrabrim, ne postoji osoba koja je 100% sigurna u sebe!

E sada dolazi ono famozno pitanje,

KAKO POSTATI SIGURAN U SEBE ? ŠTA JE ZA VAS SIGURNOST?

Sigurnost je jedan dio nas koji nas često zna prevariti i za koji mislimo da je nismo dostojni.

Ali zato moramo naći ono što volimo i tu ljubav pretvoriti u sigurnost!

Moramo imati nekakav cilj u životu što želimo i tog cilja se držati sve dok ne ostvarimo taj cilj, iako ćemo do tog cilja doći padajući pa ponovo se dižući i tako neprestano, ali ne smijemo posustati.

Ako niste sigurni u sebe i dopuštate drugima da ruše vašu sigurnost nikad nećete doći do željenog rezultata.

Evo dat ću vam svoj vlastiti primjer,

ja sam bila osoba koja je od malih nogu bila ne sigurna u sebe ali je imala ciljeve, a oni su bili: pjevanje i pisanje.

Pjevanje je moja prva ljubav a pisanje druga.

U osnovnoj sam išla na zbor i nastupala gdje god je trebalo, kad sam krenula u srednju prijavila sam se na show “Hrvatska traži zvijezdu”.

Sve je bilo dobro dok nisam stala pred žiri,20 kamera, svijetla od kojih ne vidiš ništa. I šta se dogodilo: NESIGURNOST! Nisam mogla riječ zucnuti. Znate zašto? Jer sam u glavi imala riječi od ljudi koji su me uvjerili da nemam glas za pjevanje, da neću proći ni prvi krug…

I tako je i bilo, njihove riječi su pobijedile moju nesigurnost!

Danas još uvijek nemam sigurnost da stanem pred kameru ali zato doma pjevam za sebe i svoju dušu jer pjevanje mi čisti negativne misli i digne mi raspoloženje. Možda jednom i snimim video 😉

Moj drugi cilj je pisanje.

Pisanje mi je pročistilo dušu, naučilo me je opraštati ljudima koji su me povrijedili. Pišem oko 5 godina, imam svoj blog i jako sam sretna na sebe jer sam sama sebi dokazala da ipak vrijedim.

Pisanje sam otkrila u srednjoj školi i tu me profesorica jako hvalila,prvo što sam počela pisat su bile pjesme. Imam ih i danas na USB-u.

Onda je krenulo s blogom.

Sve to što ja volim je moja SIGURNOST i kada mi netko kaže da ja u tome nisam dobra ili da neki moj tekst je glupost, meni je klimava sigurnost.

Ali sam naučila se boriti a takvim ljudima, dovoljno je samo da budem još bolja u onome što me ispunjava, čini sretnom i mirnijom.

ZAŠTO TRAŽIMO SIGURNOST U DRUGIMA?

Zato jer tražimo nesvjesno nečije odobrenje za ono što volimo.

Jer nismo sigurni u sebe i mislimo da će nam taj netko pomoći i na kraju se ispostavi da nam je samo uništio snove.

Što smo više nesigurni u sebe to više ti ljudi pobjeđuju u našim ciljevima.

Oni su pobjednici naših poraza, oni su naše noćne more kojih se moramo riješiti da bi mogli ponovo disati i krenuti u stvaranje naše SIGURNOSTI, stoga nemojte zaboraviti da je pred vama 366 dana novih stranica čiste SIGURNOSTI!

One iste sigurnosti koju ste izgubili ali ona nije izgubila Vas, samo joj morate ponovo otvoriti vrata!

Ako Vam se svidio ovaj tekst slobodno bacite like na moju fb stranicu 

Do idućeg pisanja, voli vas Kriss 🙂wireless-safety

NE DOZVOLI SI DA BUDEŠ NA ČEKANJU!

Jeste se kada zapitali “Šta ja imam od čekanja?”

Kad malo vrtite to pitanje po glavi shvatite koliko toga ste propustili u životu radi čekanja.

Čekamo bolji posao,

čekamo da odrastemo,

čekamo nečije isprike,

čekamo da dođemo pameti,

čekamo nekog drugog da dođe pameti,

čekamo da prestane kiša,

čekamo ljeto,

čekamo novu ljubav,

čekamo novu priliku,

Čekamo…čekamo…čekamo (tik tak, tik tak) dok sat otkucava mi ne shvaćamo da gubimo sebe, vrijeme, dostojanstvo.. Jer smo pre zaokupljeni čekanjem!

Čekajući nešto ili nekoga u nama se stvara bijes koji loše utječe na nas i onda stradavamo mi sami ili ljudi oko nas. Nismo rođeni da čekamo, rođeni smo da reagiramo odmah i sad. Ili jesi ili nisi ! Neki dok su tako čekali nisu ništa dočekali osim svoje smrti!

Već duže vrijeme stavljam ovaj text na čekanje jer mi ne zvuči na papiru kako mi zvuči u glavi. Zar nije smiješno, jedan običan text stavljam na čekanje?? Koliko sam onda toga u životu stavila na čekanje ?!?!? Iskreno, ne želim ni znati!

Da bi prestali čekati nešto u životu, najprije moramo naučiti sami sebe cijeniti. A kako to postignuti? Tako da počnemo učiti na svojim vlastitim greškama! Tako da iskoristimo danu priliku istog momenta, bez razmišljanja o strahu, neuspjehu i dokažemo sami sebi da vrijedimo više od čekanja! Kada naučimo cijeniti sebe i svoje vrijeme, onda ćemo imati veće šanse za postignućem i pozitivnim rezultatom!

Jer prilike se ne događaju vama, već se vi događate prilici!

A šta je s osobama koje nas stavljaju na čekanje?

Vjerujem da ste se svi susreli s tom osobom u svom životu kojoj ste “rezervni plan” svako od nas ima bar 1 osobu koja nas ima za svog malog pijuna u svojoj igrici i barata s nama kako hoće! Tu smo krivi opet mi! Jer to dozvoljavamo, jer vjerujemo u “dobrotu” u ljudima! Tu opet pokazujemo sami sebi da ne vrijedimo, da naše vrijeme, mišljenje nije važno. Važnija je ta osoba koja nas je stavila na čekanje radi “važnijih” stvari. Koja stvar može biti važnija od ljudskih osjećaja?

cekanje

Osobe koje koriste druge za rezervu su manipulatori,  osobe bez osjećaja za druge, hladne ubojice…

U životu moramo imati svoj stav, jer ako nemamo svoj vlastiti, netko drugi će odrediti naš stav! Samo se pitaj jedno pitanje, koliko sama sebe cijenim, toliko ću nekome dopustit da me stavi na čekanje!

 

Nadam se da vam se svidio ovaj text i slobodno ostavite svoje mišljenje 🙂

Moj FB PAGE

 

 

 

SVAKI ČOVJEK OSTAVLJA TRAG NA OVOM SVIJETU!

Pitam se dali je zaista moguće biti sretan?
Sve probleme pretvoriti u sreću ?
Tko je izmislio probleme ? Mi ili život ?
Koliko puta vam se dogodilo da vam je sreća pobjegla za dlaku?
Koliko imamo hrabrosti pustit sve konce u životu i reći “neka ide do kad ide? I zaista uživat u životu ? Jesmo li spremni toliko riskirat? Šta uopće riskiramo?

Prije par mjeseci sam počela pratiti Anu Bučević ( motivacijski govornik) slušajući je samo mi je došla misao u glavu “Ovo je boljelo”. Znate šta me to boljelo? Rekla mi je ono što si ja ne mogu već dugo reći ,a to je ISTINA!
Istina da sam JA ta koja sama sebi radi probleme i čini život nesretnim! Istina da sam ja ta koja uvijek krivi druge za sve a ja se radim nevinom. Istina je ta da sam prema samoj sebi ne iskrena i da se zbog  toga ne mogu budit sretna i da ne mogu gledat svoj odraz u ogledalo a da ne vidim u sebi ljutnju, bijes, ogorčenost, frustriranost koji se talože već godinama u meni.

Kad život nekoga previše puta spusti na zemlju a on je pomislio da je naučio letjeti onda dobiješ osobu poput mene! Ali ne brinite nisam još odustala, bar dok ne vidim svijetlo na kraju tunela.. 😉
Slušajući Anu sam se zapitala “da li mogu promijeniti pogled na život i svoju glavu?” Jer sve što  nam se događa u životu bilo ono sretno ili tužno, sve što smo stvorili u glavi, to nam je život i ostvario. Ali Ponekad i životu treba pokazat pravi prst!
Možemo li više biti skeptični u životu nego što to trenutno jesmo?
Skeptični smo prema ljubavi, prijateljstvu, poslu, ljudima koji nas okružuju, a najviše smo skeptični prema nama samima. I zato svaki put sve više padamo i tonemo sve dok ne dođemo do dna i onda tražimo ono malo zrno nade.

Ali zar onda nije kasno?
Čovjek nikad ne smije otići toliko daleko da se ne može vratit!
Uvijek postoji put za povratak, samo ga je teže naći nakon nereda koji smo napravili tokom života.
Glavno pitanje je dali smo i kada smo spremni za promjenu u životu? Kada smo spremni pustit sreću u život? Kada smo spremni na promjenu koju ćemo pokušavati “održavati” na životu? Da li smo spremni pustit ono što nas je godinama gušilo, ono što nas je činilo “sigurnim” a u stvari nam je štetilo?
Ja se iskreno bojim bilo kakve promjene u svome životu jer sam previše zaglibila i sad kad bi mi netko pružio slamku spasa ja mu ne bi vjerovala da mi pruža slamku spasa jer ne vjerujem sebi a najmanje tom nekome tko mi želi dobro!
To je moja glava, moje misli… I taj klik želim promijeniti, taj klik želim promijeniti u pozitivno. Dosta mi je negativnih misli, ljudi, negativnog gledanja kroz život! Jer bit ću snažnija ako kažem NE !

take-time-to-make-your-soul-happy2

Znam da promjena ne može doći preko noći, da je pred mnom težak put i puno testova ali spremna sam krenut živjet kako sam zaslužila a to je SRETNO! Svi smo mi zaslužili živjeti sretno i napokon smoći snagu reći negativnim mislima STOP! Samo ako vi tako želite, jer sve kreće od nas samih! Jer DOBAR ŽIVOT JE NA SVAKOJ STRANICI DOBAR! To je od danas moj moto! 🙂

Nadam se da vam se svidio ovaj text i da ćete podijelitisvoje mišljenje sa mnom..Do idučeg pisaanja..ljubi vas vaša Kriss :*

Moja FB stranica:KrissČikor

 

 

 

 

 

“ON JE BIO NETKO,A SAD SAM SPALA NA NEŠTO”

“NETKO”

Koliko ste se puta vratili unazad shvativši da ste prošli sito i rešeto u vezama ali samo jedna veza je na vas ostavila dubok ožiljak? A ta veza je bila s nekim tko vam je bio netko i shvaćate da se te veze vrijedi sjećati i pamtit trenutke s tom osobom. Jer takve osobe i veze se događaju samo jednom u životu. U što sam se uvjerila i sama jer sam bila imala tog nekog tko me držao kao kap vode na dlanu, taj netko koji je ispunjavao svaku moju želju i potrebu. Uz tog nekog se uozbiljite i gledate na život drugim očima. Uz tog nekog se poželite skrasit u vaše malo ljubavno gnijezdo i u njemu stvarati vašu zajedničku budućnost. Zbog tog nekog ne želite odustati od ljubavi. Sa tim nekim svaki dan vam ima smisao. Nema dana da vas ne iznenadi poklonom ili da se svaki dan budite s ružom na jastuku ili da vam donosi doručak u krevet. Taj netko se brine o vama kada ste bolesni. Osjećate se kao princeza i zahvalni ste Bogu što ste napokon sretni i što ste našli onog “pravog”. Ali sve to traje par mjeseci, pola godine. Onda taj netko skine svoju masku i požalite dan kad ste postali slijepi i niste vidjeli njegovo pravo lice. Lice kojem nikad niste bili na prvom mjestu, lice koje je sve to dobro debelo odglumilo samo da bi si malo vrijeme skratio, lice koje diže ruku na vas jer ste mu postali dosadni i jer vas se zasitio. A vi? Skrivate masnice s naočalama i puderom, noću ne spavate jer vam se hiljadu pitanja vrti po glavi: “šta mu je sad došlo, da li sam stvarno toliko loša da sam zaslužila šamare, šta se dogodilo, šta ga je promijenilo?” ONA, ona ga je promijenila, ona koja je bolja od tebe, ona koja ga ne poznaje, ona koja će isto pasti na darove, lijepe riječi, putovanja. Ali ona će isto tako proći kao i ti, i kao što je isto tako prošla ona prije mene, tebe. A taj netko će ići kroz život bez kazne i ostavljat žene s ožiljcima, žene koje će se bojat svakog muškarca i koje će mrzit svakog muškarca zbog tog NEKOG kome su vjerovale i kome su dale najintimniji dio sebe!

“NEŠTO”

Sigurno ste bili u vezi koja nije vodila nigdje, niste imali ni početak ni kraj jer ste u sredini i ne vidite nikakvog pomaka u vezi. Koliko god se vi trudili oko osobe do koje vam je stalo ta osoba uopće ne cijeni ono što činite za nju, vama je važan svaki mjesec a njemu je to najobičniji dan, ako vam kupi ružu a da ga vi ne morate podsjećati koji je datum, mislite da mu je stalo do vas ali nije, on je kupio tu ružu tek toliko da ne mora slušat vaše gunđanje kako je “zaboravio” vaš dan . I tako iz dana u dan vi i dalje čekate nekakav pomak u vezi ali nema ga. Uporno hoćete podići vezu na veći nivo pričajući o zarukama, svadbi, djeci ali njega ne dotiču te teme jer “zašto se žuriti”, ” zašto si navalila”, jer njega šta god pitali on ne želi razgovarat o vašoj vezi jer njemu je sve u redu u vašoj vezi. Onda vi ispadate ti koji stvarate “probleme” jer vam ništa ne valja a on ne vidi šta ne valja u vezi. Nije romantičan, ne vodi vas u izlaske, u kino, jer njemu je to sve glupo.. NE!  Nije njemu to glupo nego ne želi trošit novac na vas. Onda se jednog dana dogodi  trudnoća, vi sretni do neba i mislite si da će sad ići sve na bolje, jedva čekate mu reći radosnu vijest, a kad ono opet ste popušili. Vi sretni, a on kao da ste mu dali ručak, ni trunka osjećaja, sreće. Sad se već zabrinjavate s kakvim ste to čovjekom ušli u vezu? S bezosjećajnim gadom koji gleda samo sebe i koji gleda kako će njemu biti dobro. I tako prolaze mjeseci vaše trudnoće, vi mu kažete da imate pregled kod doktora, on kaže da  ne može ići s vama jer ima VAŽNIJIH stvari za obavljat!?!?!? I tu počnete polako pucati pod šavovima, u vezu počinje ulaziti nervoza, šutnja, svađa. I opet sve svaljuje na vas, a vi ste se povukli i samo šutite,mislite na sebe i bebu da sve bude u redu.Polako otvarate oči i vidite da ste od samog početka veze sami u svemu i da od njega nemate nikakve pomoći. I polako se počnete udaljavat od njega i smatrat ga potpunim strancem koji nije vrijedan ni da pljunete na njega..E takve veze bole više od veze u kojoj vas netko tuče ili maltretira. Zato je bolje što prije izaći iz takve veze jer samo sebi škodite. Bolje da ste sami cijeli život ako treba nego da se mučite s budalom koja vas nije vrijedna..

P.S. Ako vam se svidio ovaj tekst,slobodno ostavite komentar ili stisnite like na mojoj FB stranici “KRISS ČIKOR”….Do idučeg pisanja.. :*

 

LUĐAČKA KOŠULJA

Volim svoj život i sve u njemu, sve ono što me čini sretnom i smirenom. Ali kad vidim ljude oko sebe ili na društvenim mrežama shvatim koliko smo otišli u k****! Vjerujem da svatko od Vas ima onaj moment kada pukne, kada pusti “zvijer” na slobodu pa se neko vrijeme osjeća bolje. Ja sam osoba koja ne voli negativne ljude i mržnju ,ali kad sam vidjela koliko ljudi mogu biti ZLI i uživati u TUĐOJ PATNJI poželim da stvarno dođe smak svijeta. Jer ljudi su si malo previše dopustili.Pitate se u čemu? U to da se miješaju u tuđe živote! Sami smo si krivi što se “hranimo” negativnim vijestima, ljudima. I tako će ostati dok se ne naučimo držat nos unutar svog života! Čekala sam se malo smire strasti oko djevojčice koja je snimila video o tome kako ju je dečko ostavio i to podijelila sa cijelim svijetom, da napišem par rečenica ljudima koju su joj pisali da se ubije i ostale komentare, samo ću vas pitati jedno: VAS DEČKO ILI DJEVOJKA NIKAD NIJE OSTAVILA? NIKAD NISTE IMALI 12 GODINA I BILI ZALJUBLJENI? NIKAD NISTE NAPISALI STATUS NA FB O PREKIDU I ČEKALI DA VAS SE NEKO JAVI DA MU SE IZJADATE? KAKO VAS NIJE SRAMOTA NEKOME REĆI DA SI ODUZME ŽIVOT JER SE ZALJUBIO I BIO OSTAVLJEN?? KAKO SE MOŽETE POGLEDATI U OGLEDALO NE IMAJUĆI NA UMU DA SI TA DJEVOJČICA OD SAMO 12 GODINA ZAISTA MOŽE ODUZET ŽIVOT JER JE VAMA BILO DOSADNO,JER GLUMITE BAJU PREKO TIPKOVNICE???  ZAŠTO TOLIKO ŽELITE SMRT NEKOME KOGA UOPĆE NE POZNAJETE?? ZAŠTO SE VI NISTE UBILI KADA VAS JE DEČKO ILI DJEVOJKA OSTAVILA?

Internet je ZLO! I samim time mi postajemo zli ni ne sluteći to! Danas je lakše napisati status na društvenoj mreži i izjadati se ljudima koji nas ne poznaju nego nekome koga poznajemo!! I baš zato što ne poznajemo ljude očekujemo neku mrvu ohrabrenja ili savjet, ne sluteći da možemo naići na ovo što se dogodilo djevojčici! Ponekad ni ne znamo koliko možemo kontrolirat svijet samo sa svojim mislima, ono sve što izgovorite na društvenim mrežama nekome to šteti vama samima. Dali se pitate tko Vas je naučio tako misliti? Vaši roditelji sigurno nisu, nego INTERNET! Svi koji se loše odnose prema drugima i sami su bili zlostavljani u djetinjstvu! Internet nas je napravio luđacima koji se više ne znaju kontrolirati.. Bolje bi Vam bilo da si nađete neku zanimaciju od koje ćete imati koristi nego čekati nečiji krivi korak!

I zapamtite jedno: VAŠA USTA SU ULAZNA VRATA NEČIJE NESREĆE!a2089ca0a814d64d0c4f7ac7af66ce1c

 

APEL ZA POMOĆ! PRIČA O RADOJCI GRGIĆ!

Jučer sam dobila jednu jako tužnu priču od djevojke iz Livna u inbox koju mi je teško napisat a da ne ispustim suzu,jer ako išta ne volim onda definitivno ne volim ovako tužne priče. 

“Ovako, zovem Radojka Grgić imam 25 godina rođena sam 28.09.1991. Sa dvije i pol godine sam imala rak na oku, u svojih 25 godina sam išla na 19 operacija i kemoterapija, problem nisu doktori već to što ja tražim posao kojeg za mene nema jer sam invalid i ovdje u Livnu gdje živim “invalidi” nemaju prvo ni na što, jer nas smatraju nesposobnima za rad. Gdje god sam otišla na razgovor za posao odgovor je bio uvijek isti: “Da nisam sposobna za taj posao” čak sam par puta išla gradonačelniku i nije me htio primiti. I mi invalidi imamo pravo na svoj zarađeni novac, jer ja od posla ne bježim,točnije ja bježim za poslom. U mom gradu ja sam jedina osoba koja ima rak na oku i cijeli svoj život sam ismijavana i ponižavana,nikome ne želim takvo grozno iskustvo. Završila sam redovnu školu za kuhara i polagala za frizerku i imam želju si položit za medicinu. U slobodno vrijeme volontiram u jednoj udruzi koja se bavi djecom sa smetnjama u razvoju,isto tako se bavim izradom anđela i srca koje bi prodavala po 7 kn ili u markama marku i pol. Od tog novca bi si pokušala uplatit radni staž jer mi trebaju samo 2 godine da bi mogla dobit mirovinu. Trenutno u mojoj obitelji radi samo moja majka i braća kada ih netko zovne za posao koji isto vole raditi kao i ja. Moj otac je teško bolestan, imao je moždani i srčani pa njegovu mirovinu dajemo za njegove lijekove. Svi u obitelji smo radišni i volimo raditi i voljela bih kada bi dobila posao bilo kakav jer mi je prijeko potreban. Pisala sam ti jer ŽELIM da se moja priča čuje i da se nas invalide prestane diskriminirati.Stoga HVALA TI što si me saslušala i što ćeš napisati priču o meni.FB_IMG_1493898044564[1]

 Kada sam pročitala njenu priču sama sebi sam rekla “wow,djevojka je zmaj!” Pišući njenu priču sama sebe sam se posramila.I zato bih voljela da se njena priča čuje i da se djevojci nađe posao bilo kakav samo da djevojka može dobit mirovinu! JER JU JE ZASLUŽILA! Isto tako bih voljela njenom pričom potaknuti vas da razmislite o sebi i da ne kukate nad sobom i svojim životom jer ne znate kakav je nečiji život sve dok ne pročitate ovakvu priču ! Nikad neću prestati vjerovati da negdje postoje dobri ljudi koji će pomoći ovoj djevojci iz koje isijava takva toplina i ljubav i želja za životom.Ona je za mene HEROJ! Volim taj osjećaj da nekome mogu pomoći i da netko u meni vidi utjehu! To je ono što mi daje nadu za gledanjem u bolje sutra! Stoga pomozimo djevojci i javite joj se na FB:  RADOJKA GRGIĆ 20170504_140030[1].jpg

Ako vam se svidjela ova priča navratite do moje FB stranice : KRISS ČIKOR gdje vas čeka još više textova! Do idučeg pisanja 😉