“SIGURNOST JE U TEBI”

Prije svega da vam za želim sve najljepše u novoj 2020-oj godini u kojoj vam želim puno sreće, zdravlja, ljubavi, uspjeha, smijeha, ispunjenih želja.

Ova godina nam donosi čak 366 stranica!

Da vas pitam; kako ste krenuli u 2020-u?

Da li ste ponijeli prošlost sa sobom ili ste je ostavili tamo gdje joj je i mjesto?

Šta ste obećali sami sebi kad je kucnula ponoć?

  • Da ćete početi vježbati?
  • Početi štedjeti?
  • Dopustiti sebi da se zaljubite?
  • Naći bolji posao?

Od svega što je na vašem popisu, u šta ste najviše sigurni?

A jeste si obećali da ćete ove godine biti više SIGURNIJI U SEBE?

Koliko ste sigurni u sebe da ćete bar pola ciljeva ostvariti s popisa?

Da vas malo ohrabrim, ne postoji osoba koja je 100% sigurna u sebe!

E sada dolazi ono famozno pitanje,

KAKO POSTATI SIGURAN U SEBE ? ŠTA JE ZA VAS SIGURNOST?

Sigurnost je jedan dio nas koji nas često zna prevariti i za koji mislimo da je nismo dostojni.

Ali zato moramo naći ono što volimo i tu ljubav pretvoriti u sigurnost!

Moramo imati nekakav cilj u životu što želimo i tog cilja se držati sve dok ne ostvarimo taj cilj, iako ćemo do tog cilja doći padajući pa ponovo se dižući i tako neprestano, ali ne smijemo posustati.

Ako niste sigurni u sebe i dopuštate drugima da ruše vašu sigurnost nikad nećete doći do željenog rezultata.

Evo dat ću vam svoj vlastiti primjer,

ja sam bila osoba koja je od malih nogu bila ne sigurna u sebe ali je imala ciljeve, a oni su bili: pjevanje i pisanje.

Pjevanje je moja prva ljubav a pisanje druga.

U osnovnoj sam išla na zbor i nastupala gdje god je trebalo, kad sam krenula u srednju prijavila sam se na show “Hrvatska traži zvijezdu”.

Sve je bilo dobro dok nisam stala pred žiri,20 kamera, svijetla od kojih ne vidiš ništa. I šta se dogodilo: NESIGURNOST! Nisam mogla riječ zucnuti. Znate zašto? Jer sam u glavi imala riječi od ljudi koji su me uvjerili da nemam glas za pjevanje, da neću proći ni prvi krug…

I tako je i bilo, njihove riječi su pobijedile moju nesigurnost!

Danas još uvijek nemam sigurnost da stanem pred kameru ali zato doma pjevam za sebe i svoju dušu jer pjevanje mi čisti negativne misli i digne mi raspoloženje. Možda jednom i snimim video 😉

Moj drugi cilj je pisanje.

Pisanje mi je pročistilo dušu, naučilo me je opraštati ljudima koji su me povrijedili. Pišem oko 5 godina, imam svoj blog i jako sam sretna na sebe jer sam sama sebi dokazala da ipak vrijedim.

Pisanje sam otkrila u srednjoj školi i tu me profesorica jako hvalila,prvo što sam počela pisat su bile pjesme. Imam ih i danas na USB-u.

Onda je krenulo s blogom.

Sve to što ja volim je moja SIGURNOST i kada mi netko kaže da ja u tome nisam dobra ili da neki moj tekst je glupost, meni je klimava sigurnost.

Ali sam naučila se boriti a takvim ljudima, dovoljno je samo da budem još bolja u onome što me ispunjava, čini sretnom i mirnijom.

ZAŠTO TRAŽIMO SIGURNOST U DRUGIMA?

Zato jer tražimo nesvjesno nečije odobrenje za ono što volimo.

Jer nismo sigurni u sebe i mislimo da će nam taj netko pomoći i na kraju se ispostavi da nam je samo uništio snove.

Što smo više nesigurni u sebe to više ti ljudi pobjeđuju u našim ciljevima.

Oni su pobjednici naših poraza, oni su naše noćne more kojih se moramo riješiti da bi mogli ponovo disati i krenuti u stvaranje naše SIGURNOSTI, stoga nemojte zaboraviti da je pred vama 366 dana novih stranica čiste SIGURNOSTI!

One iste sigurnosti koju ste izgubili ali ona nije izgubila Vas, samo joj morate ponovo otvoriti vrata!

Ako Vam se svidio ovaj tekst slobodno bacite like na moju fb stranicu 

Do idućeg pisanja, voli vas Kriss 🙂wireless-safety

NE DOZVOLI SI DA BUDEŠ NA ČEKANJU!

Jeste se kada zapitali “Šta ja imam od čekanja?”

Kad malo vrtite to pitanje po glavi shvatite koliko toga ste propustili u životu radi čekanja.

Čekamo bolji posao,

čekamo da odrastemo,

čekamo nečije isprike,

čekamo da dođemo pameti,

čekamo nekog drugog da dođe pameti,

čekamo da prestane kiša,

čekamo ljeto,

čekamo novu ljubav,

čekamo novu priliku,

Čekamo…čekamo…čekamo (tik tak, tik tak) dok sat otkucava mi ne shvaćamo da gubimo sebe, vrijeme, dostojanstvo.. Jer smo pre zaokupljeni čekanjem!

Čekajući nešto ili nekoga u nama se stvara bijes koji loše utječe na nas i onda stradavamo mi sami ili ljudi oko nas. Nismo rođeni da čekamo, rođeni smo da reagiramo odmah i sad. Ili jesi ili nisi ! Neki dok su tako čekali nisu ništa dočekali osim svoje smrti!

Već duže vrijeme stavljam ovaj text na čekanje jer mi ne zvuči na papiru kako mi zvuči u glavi. Zar nije smiješno, jedan običan text stavljam na čekanje?? Koliko sam onda toga u životu stavila na čekanje ?!?!? Iskreno, ne želim ni znati!

Da bi prestali čekati nešto u životu, najprije moramo naučiti sami sebe cijeniti. A kako to postignuti? Tako da počnemo učiti na svojim vlastitim greškama! Tako da iskoristimo danu priliku istog momenta, bez razmišljanja o strahu, neuspjehu i dokažemo sami sebi da vrijedimo više od čekanja! Kada naučimo cijeniti sebe i svoje vrijeme, onda ćemo imati veće šanse za postignućem i pozitivnim rezultatom!

Jer prilike se ne događaju vama, već se vi događate prilici!

A šta je s osobama koje nas stavljaju na čekanje?

Vjerujem da ste se svi susreli s tom osobom u svom životu kojoj ste “rezervni plan” svako od nas ima bar 1 osobu koja nas ima za svog malog pijuna u svojoj igrici i barata s nama kako hoće! Tu smo krivi opet mi! Jer to dozvoljavamo, jer vjerujemo u “dobrotu” u ljudima! Tu opet pokazujemo sami sebi da ne vrijedimo, da naše vrijeme, mišljenje nije važno. Važnija je ta osoba koja nas je stavila na čekanje radi “važnijih” stvari. Koja stvar može biti važnija od ljudskih osjećaja?

cekanje

Osobe koje koriste druge za rezervu su manipulatori,  osobe bez osjećaja za druge, hladne ubojice…

U životu moramo imati svoj stav, jer ako nemamo svoj vlastiti, netko drugi će odrediti naš stav! Samo se pitaj jedno pitanje, koliko sama sebe cijenim, toliko ću nekome dopustit da me stavi na čekanje!

 

Nadam se da vam se svidio ovaj text i slobodno ostavite svoje mišljenje 🙂

Moj FB PAGE

 

 

 

“MUŠKARAC IZ BAJKE”

U ovoj temi ću pisati o mom  muškarcu iz mašte…Dvije riječi: NICK CARTER! (Za one koji ne znaju tko je on ukucajte samo Backstreet Boys! ) Da veliki sam njihov fan ali to je sad manje bitno..

Ono na što vam želim skrenut pažnju je to da se pitate dali smo mi zaista toliko bizarne i zastrašujuće kad su u pitanju muškarci? Zar smo zaista zamislile svog muškarca u glavi i takvoga tražimo u stvarnom svijetu? Definitivno patimo do klasičnog kompleksa Pepeljuge!! Zašto se mučimo u “staklenoj cipelici” umjesto da ih zamijenimo cipelicama koje bi i mogle obući?

Svi dobro znate knjigu i film “Romeo i Julija” e sad zamislite ovu verziju: Julija popije otrov jer joj se Romeo nije svidio i kad ga Romeo popije, Julija se probudi i ponaša se kao da nije ubila Romea koji ju je zaista volio, ali njoj to ništa ne znači kad se njoj Romeo nije sviđao i nikad ga nije ni voljela!!! Jeli shvaćate poantu?? Jeli vidite tko je tu hladnokrvan i nema osjećaja za ljubav? ŽENA! Šta mi zaista očekujemo od muškaraca? Šta mora imat jedan muškarac da mu ne tražimo mane? Da ga ne skeniramo od glave do pete već na prvoj kavi? Skeniramo, proučavamo, kalkuliramo, ne shvaćajući da si same skraćujemo sreću na duge staze!! I tako idemo od muškarca do muškarca i baš na svakom nalazimo mane!! Nevjerovatno! Zar smo zaista toliko razočarane u same sebe, zar zaista mislimo da možemo imati boljeg muškarca od prethodnog? Najžalosnije je to što živimo u svijetu u kojem mislimo ” Ovu ribu bacit ću natrag i pronaći drugu”. Ne shvaćajući da ta riba možda nikad neće ugrist baš vaš štap! I ostat ćeš sama i usamljena sa 40 tragajući za nekim a nitko te više neće primijetit! Jer prošla baba s kolačima.

Možda mi ne bi bile toliko izbirljive da s nama ne upravlja EGO! Koliko smo zaista spremne ići daleko u procjenjivanje muškarca? Ako u bajci možemo “uzeti sve” šta to znači “uzeti sve” u stvarnom životu? Muškarac nije dionica u koju ti trebaš ulagati.  U ljubavi nema mjesta Egu i zato toliko procjenjujemo muškarce! Čim prije shvatimo da je pravi muškarac samo ILUZIJA iz naše mašte, prije ćemo početi  prihvaćati muškarce onakvima kakvi oni zaista jesu!Dali uopće postoji “Gospodin Dovoljno Dobri” za nas? Postoji, ali samo u bajci, na našu žalost.. stoga sto se prije spustimo na zemlju i zatvorimo vrata egu, možda nam i dođe taj naš muškarac iz snova a mi moramo proraditi na tome da ga odmah ne skeniramo u bacimo u isti koš sa onima koje smo otpisali radi njihovih mana jer možda su baš njegove mane ono što trebamo, da ga zavolimo sretno se udamo i imamo djecu. Jer kako nekome možete biti istinski partner ako sami niste u potpunosti ostvareni kako osoba? Neće nikada ni biti ostvareni kao osoba sve dok tražite dlaku u jajetu!

Nedavno sam gledala operu u kojoj se radi o jednoj princezi koja je mogla imati sve samo da je znala šutjeti. Jer to smo mi žene. Možda bi stvarno imale sve samo da ponekad zatvorimo usta i prepustimo se onome što slijedi! Jer nikad ne znaš iza kojeg oblaka će zasjati sunce 🙂 Eto toliko od mene ..do idućeg texta … :* FB STRANICA bacite like ako vam se svidio ovaj text:)

image

 

 

 

APEL ZA POMOĆ! PRIČA O RADOJCI GRGIĆ!

Jučer sam dobila jednu jako tužnu priču od djevojke iz Livna u inbox koju mi je teško napisat a da ne ispustim suzu,jer ako išta ne volim onda definitivno ne volim ovako tužne priče. 

“Ovako, zovem Radojka Grgić imam 25 godina rođena sam 28.09.1991. Sa dvije i pol godine sam imala rak na oku, u svojih 25 godina sam išla na 19 operacija i kemoterapija, problem nisu doktori već to što ja tražim posao kojeg za mene nema jer sam invalid i ovdje u Livnu gdje živim “invalidi” nemaju prvo ni na što, jer nas smatraju nesposobnima za rad. Gdje god sam otišla na razgovor za posao odgovor je bio uvijek isti: “Da nisam sposobna za taj posao” čak sam par puta išla gradonačelniku i nije me htio primiti. I mi invalidi imamo pravo na svoj zarađeni novac, jer ja od posla ne bježim,točnije ja bježim za poslom. U mom gradu ja sam jedina osoba koja ima rak na oku i cijeli svoj život sam ismijavana i ponižavana,nikome ne želim takvo grozno iskustvo. Završila sam redovnu školu za kuhara i polagala za frizerku i imam želju si položit za medicinu. U slobodno vrijeme volontiram u jednoj udruzi koja se bavi djecom sa smetnjama u razvoju,isto tako se bavim izradom anđela i srca koje bi prodavala po 7 kn ili u markama marku i pol. Od tog novca bi si pokušala uplatit radni staž jer mi trebaju samo 2 godine da bi mogla dobit mirovinu. Trenutno u mojoj obitelji radi samo moja majka i braća kada ih netko zovne za posao koji isto vole raditi kao i ja. Moj otac je teško bolestan, imao je moždani i srčani pa njegovu mirovinu dajemo za njegove lijekove. Svi u obitelji smo radišni i volimo raditi i voljela bih kada bi dobila posao bilo kakav jer mi je prijeko potreban. Pisala sam ti jer ŽELIM da se moja priča čuje i da se nas invalide prestane diskriminirati.Stoga HVALA TI što si me saslušala i što ćeš napisati priču o meni.FB_IMG_1493898044564[1]

 Kada sam pročitala njenu priču sama sebi sam rekla “wow,djevojka je zmaj!” Pišući njenu priču sama sebe sam se posramila.I zato bih voljela da se njena priča čuje i da se djevojci nađe posao bilo kakav samo da djevojka može dobit mirovinu! JER JU JE ZASLUŽILA! Isto tako bih voljela njenom pričom potaknuti vas da razmislite o sebi i da ne kukate nad sobom i svojim životom jer ne znate kakav je nečiji život sve dok ne pročitate ovakvu priču ! Nikad neću prestati vjerovati da negdje postoje dobri ljudi koji će pomoći ovoj djevojci iz koje isijava takva toplina i ljubav i želja za životom.Ona je za mene HEROJ! Volim taj osjećaj da nekome mogu pomoći i da netko u meni vidi utjehu! To je ono što mi daje nadu za gledanjem u bolje sutra! Stoga pomozimo djevojci i javite joj se na FB:  RADOJKA GRGIĆ 20170504_140030[1].jpg

Ako vam se svidjela ova priča navratite do moje FB stranice : KRISS ČIKOR gdje vas čeka još više textova! Do idučeg pisanja 😉