SVAKI ČOVJEK OSTAVLJA TRAG NA OVOM SVIJETU!

Pitam se dali je zaista moguće biti sretan?
Sve probleme pretvoriti u sreću ?
Tko je izmislio probleme ? Mi ili život ?
Koliko puta vam se dogodilo da vam je sreća pobjegla za dlaku?
Koliko imamo hrabrosti pustit sve konce u životu i reći “neka ide do kad ide? I zaista uživat u životu ? Jesmo li spremni toliko riskirat? Šta uopće riskiramo?

Prije par mjeseci sam počela pratiti Anu Bučević ( motivacijski govornik) slušajući je samo mi je došla misao u glavu “Ovo je boljelo”. Znate šta me to boljelo? Rekla mi je ono što si ja ne mogu već dugo reći ,a to je ISTINA!
Istina da sam JA ta koja sama sebi radi probleme i čini život nesretnim! Istina da sam ja ta koja uvijek krivi druge za sve a ja se radim nevinom. Istina je ta da sam prema samoj sebi ne iskrena i da se zbog  toga ne mogu budit sretna i da ne mogu gledat svoj odraz u ogledalo a da ne vidim u sebi ljutnju, bijes, ogorčenost, frustriranost koji se talože već godinama u meni.

Kad život nekoga previše puta spusti na zemlju a on je pomislio da je naučio letjeti onda dobiješ osobu poput mene! Ali ne brinite nisam još odustala, bar dok ne vidim svijetlo na kraju tunela.. 😉
Slušajući Anu sam se zapitala “da li mogu promijeniti pogled na život i svoju glavu?” Jer sve što  nam se događa u životu bilo ono sretno ili tužno, sve što smo stvorili u glavi, to nam je život i ostvario. Ali Ponekad i životu treba pokazat pravi prst!
Možemo li više biti skeptični u životu nego što to trenutno jesmo?
Skeptični smo prema ljubavi, prijateljstvu, poslu, ljudima koji nas okružuju, a najviše smo skeptični prema nama samima. I zato svaki put sve više padamo i tonemo sve dok ne dođemo do dna i onda tražimo ono malo zrno nade.

Ali zar onda nije kasno?
Čovjek nikad ne smije otići toliko daleko da se ne može vratit!
Uvijek postoji put za povratak, samo ga je teže naći nakon nereda koji smo napravili tokom života.
Glavno pitanje je dali smo i kada smo spremni za promjenu u životu? Kada smo spremni pustit sreću u život? Kada smo spremni na promjenu koju ćemo pokušavati “održavati” na životu? Da li smo spremni pustit ono što nas je godinama gušilo, ono što nas je činilo “sigurnim” a u stvari nam je štetilo?
Ja se iskreno bojim bilo kakve promjene u svome životu jer sam previše zaglibila i sad kad bi mi netko pružio slamku spasa ja mu ne bi vjerovala da mi pruža slamku spasa jer ne vjerujem sebi a najmanje tom nekome tko mi želi dobro!
To je moja glava, moje misli… I taj klik želim promijeniti, taj klik želim promijeniti u pozitivno. Dosta mi je negativnih misli, ljudi, negativnog gledanja kroz život! Jer bit ću snažnija ako kažem NE !

take-time-to-make-your-soul-happy2

Znam da promjena ne može doći preko noći, da je pred mnom težak put i puno testova ali spremna sam krenut živjet kako sam zaslužila a to je SRETNO! Svi smo mi zaslužili živjeti sretno i napokon smoći snagu reći negativnim mislima STOP! Samo ako vi tako želite, jer sve kreće od nas samih! Jer DOBAR ŽIVOT JE NA SVAKOJ STRANICI DOBAR! To je od danas moj moto! 🙂

Nadam se da vam se svidio ovaj text i da ćete podijelitisvoje mišljenje sa mnom..Do idučeg pisaanja..ljubi vas vaša Kriss :*

Moja FB stranica:KrissČikor

 

 

 

 

 

“TI ĆEŠ BITI DOBRA MAMA”

 

Nikad nisam ni sanjala da ću ikad zavoljet djecu ali i to se dogodilo, kad je moja sestrična ostala trudna, gledajući nju kako drži svoje srce u rukama, samo mi je prošlo kroz glavu “želim biti mama”. tada mi je sve to izgledalo “piece of cake” i da je cijeli posao samo nahranit bebu i promijeniti pelenu. No malo je taj “piece of cake” pao u vodu.

Kad sam ostala trudna drugi put nije bilo sretnije osobe od mene, uživala sam u svih 9 mjeseci trudnoće. Od odlazaka doktoru, prvog ultrazvuka i slušanja bebinog srca, prvog ritanja do saznavanja spola. Kad je doktor rekao “Nosite dečka” suze su krenule same od sebe i samo sam rekla “Bože hvala ti”. S trudnoćom je naravno sve bilo u redu, ali opet se javljao taj strah koji sam proživjela u prvoj trudnoći koja je prekinuta u 22 tjednu radi bakterije. Ja sam osoba koja vjeruje u Boga i koja nije nikad prestala vjerovat da će se moj sin meni vratiti. I vratio se. Nema goreg gubitka nego kad majka izgubi najljepši dio sebe, svoje dijete. Ali naučila sam na najgori način da nikad ne treba gubit vjeru u Boga, i da za sve što vam se dogodi u životu Bog ima razlog zašto je to tako moralo biti!

Došao je i taj dan (11.07.) kad sam za svega sat vremena primila svog sina prvi put u ruke, nije bilo suza, nije bilo plakanja.. Bilo je samo izjednačenog kucanja srca, mog i sinovog. Bila sam potpuno smirena i napokon ispunjena znajući da sam postala mama predivnom dečkiću plave kose i plavih očiju.Gledajući sina kako iz dana u dan sve više napreduje samo od dojenja zahvalna sam Bogu što imam mlijeka i što je zdrav. Ali brate mili šta grčevi rade od njega a i od mene, nema šta sve nisam kupila, čaj od komorača, kapi jedne, druge, treće, pa koštice od trešanja-sve mogu bacit u smeće ne pomaže ništa, tj lažem pomaže-PUNO LJUBAVI, NOŠENJA I MASAŽE, oš’ po danu oš’ po noći. Kad vidim kako ga boli dođe mi da plačem skupa sa njim (nisam jednom plakala!). Već od jada nisam znala šta bi pa sam išla na hitnu, pa kad su mi rekli da moram pazit kaj jedem još sam više pala u tugu znajući da su mu ti grčevi od mene 😦 ali i kad sam pazila kaj jedem i dalje se grčilo dijete (tko tu koga??) Dijete grčeve mora proći, jeli vi sve ili pazili kaj jedete, neće vas grčevi izbjeći. Samo što su kod nekoga jači kod nekoga slabiji.

Zaista uživam u majčinstvu. I ne dopuštam nikome da mi se miješa sa svojim savjetima.Svaka majka zna šta je najbolje za njeno dijete pa tako i ja. U majčinstvu je najbolje slušati svoje srce i instinkte i sve će biti u redu. Nikad nisam ni pomislila da ti dijete može promijeniti pogled na život, ali s prvim ritanjem shvatila sam da nikad više neću biti sama u životu, uvijek će me pratit moje srce koje sam nosila 9 mjeseci ispod grudi. To malo srce koje je puno ljubavi i života, toliko nevino da bi ga najradije stavila u stakleno zvono samo da ga ovaj okrutni svijet nikad ne dotakne svojim  prljavim rukama. Znam da sam tek na početku majčinstva i da nemam pojma koji me strah čeka ali dat ću svaki dio sebe da ga zaštitim.Biti samohrana majka je najteži posao svake majke, podignuti dijete da izraste u dobrog, odgovornog, čovjeka. Samohrana majka mora biti i majka i otac. Znam da je težak put pred mnom  i da ću još mnogo suza liti ali ih moje dijete neće imati kad vidjeti jer ću pred njim biti mama koja je snažna, puna ljubavi jer će odrasti uz smijeh, igru, priče za laku noć, poljupce, maženje. Najvažnije je da dijete ne pati i ne osjeća vašu tugu i ne vidi vaše suze. Ne sramim se što sam samohrana majka  naprotiv ponosim se time jer znam da ću biti dobra majka svome sinu koji je to i zaslužio!PicsArt_07-30-11.56.28

 

P.S. Ako vam se svidio ovaj tekst, slobodno ostavite komentar ili posjetite moju FB stranicu “KRISS ČIKOR” i stisnite LIKE 😉

 

 

APEL ZA POMOĆ! PRIČA O RADOJCI GRGIĆ!

Jučer sam dobila jednu jako tužnu priču od djevojke iz Livna u inbox koju mi je teško napisat a da ne ispustim suzu,jer ako išta ne volim onda definitivno ne volim ovako tužne priče. 

“Ovako, zovem Radojka Grgić imam 25 godina rođena sam 28.09.1991. Sa dvije i pol godine sam imala rak na oku, u svojih 25 godina sam išla na 19 operacija i kemoterapija, problem nisu doktori već to što ja tražim posao kojeg za mene nema jer sam invalid i ovdje u Livnu gdje živim “invalidi” nemaju prvo ni na što, jer nas smatraju nesposobnima za rad. Gdje god sam otišla na razgovor za posao odgovor je bio uvijek isti: “Da nisam sposobna za taj posao” čak sam par puta išla gradonačelniku i nije me htio primiti. I mi invalidi imamo pravo na svoj zarađeni novac, jer ja od posla ne bježim,točnije ja bježim za poslom. U mom gradu ja sam jedina osoba koja ima rak na oku i cijeli svoj život sam ismijavana i ponižavana,nikome ne želim takvo grozno iskustvo. Završila sam redovnu školu za kuhara i polagala za frizerku i imam želju si položit za medicinu. U slobodno vrijeme volontiram u jednoj udruzi koja se bavi djecom sa smetnjama u razvoju,isto tako se bavim izradom anđela i srca koje bi prodavala po 7 kn ili u markama marku i pol. Od tog novca bi si pokušala uplatit radni staž jer mi trebaju samo 2 godine da bi mogla dobit mirovinu. Trenutno u mojoj obitelji radi samo moja majka i braća kada ih netko zovne za posao koji isto vole raditi kao i ja. Moj otac je teško bolestan, imao je moždani i srčani pa njegovu mirovinu dajemo za njegove lijekove. Svi u obitelji smo radišni i volimo raditi i voljela bih kada bi dobila posao bilo kakav jer mi je prijeko potreban. Pisala sam ti jer ŽELIM da se moja priča čuje i da se nas invalide prestane diskriminirati.Stoga HVALA TI što si me saslušala i što ćeš napisati priču o meni.FB_IMG_1493898044564[1]

 Kada sam pročitala njenu priču sama sebi sam rekla “wow,djevojka je zmaj!” Pišući njenu priču sama sebe sam se posramila.I zato bih voljela da se njena priča čuje i da se djevojci nađe posao bilo kakav samo da djevojka može dobit mirovinu! JER JU JE ZASLUŽILA! Isto tako bih voljela njenom pričom potaknuti vas da razmislite o sebi i da ne kukate nad sobom i svojim životom jer ne znate kakav je nečiji život sve dok ne pročitate ovakvu priču ! Nikad neću prestati vjerovati da negdje postoje dobri ljudi koji će pomoći ovoj djevojci iz koje isijava takva toplina i ljubav i želja za životom.Ona je za mene HEROJ! Volim taj osjećaj da nekome mogu pomoći i da netko u meni vidi utjehu! To je ono što mi daje nadu za gledanjem u bolje sutra! Stoga pomozimo djevojci i javite joj se na FB:  RADOJKA GRGIĆ 20170504_140030[1].jpg

Ako vam se svidjela ova priča navratite do moje FB stranice : KRISS ČIKOR gdje vas čeka još više textova! Do idučeg pisanja 😉

“NE VJERUJ LJUDIMA,VEĆ ČUDIMA”

“Ljudi su danas prolazni.Dođu i odu.Ostave onaj neizbrisivi trag da su nekada bili tu. Ali sve što nam ostave je oblak prašine.Bilo da izgubimo voljenu osobu,prijatelja,svaki gubitak isto boli.Ljudi su postali sebični,nije ih briga za tuđe osjećaje.Znam po sebi i ja sam nekada bila takva i to dugo godina,baš zato jer sam osjetila gubitak.Trebale su godine i godine da se vratim u svoje “staro tijelo”. Ali primjetila sam da je gubitak taj koji nas čini jakima.Toliko jakima da u početku nismo ni svjesni svoje snage.Postajemo poput fenixa,dižemo se iz pepela i nastavljamo tamo gdje smo stali.Kao da ništa nije bilo.Kao da te osobe koje smo izgubili nikada nisu postojale,bolje da kažem osobe koje su nas izgubile.Jer mi nismo zapravo ništa izgubili. Izgubili smo lažnu sliku o ljudima koji su bili u našim životima. Sliku koja je izgubila svoje značenje,svoju čaroliju. U takvim situacijama bitno je da nađete sebe,da shvatite da život nije stao ako ste izgubili nekoga,jer život vas čeka,da se probudite,da skinete taj povez s očiju i ponovo se rodite.

Ako vas ljudi ne vole,život vas voli.Život vas treba da ga udišete,da mu se osmjehnete da s njim krenete ruku pod ruku,jer život je čudo, a to čudo ste vi! Ne dopustite sebi da gledate kako vam život prolazi pred očima,prolazite i vi s njim.Udahnite novi dan,dopustite suncu da vam umije lice,dopustite sebi da opet volite. Istražujte ono što vam život pruža, osluhnite čuda oko vas. Na vama je samo da vjerujete. Vjerujte u sebe.Sami sebi postanite centar svijeta.

Jednom sam napisala “Ljude je lako procitati ako prvo pročitate sebe” i potpuno stojim iza te rečenice.U životu uvijek treba krenuti od sebe a tek onda od drugih. Zašto vi ne biste bili ti koji će  sami sebi otvoriti oči i uputili  se na pravi put? Zašto zatvarati vrata životu kad vam je stalno pred očima? Zašto biste sami sebe ubijali pitanjima na koja nikada nećete dobiti odgovor,ne zato jer niste zaslužili odgovor nego ti odgovori nisu vas dostojni. Sami napišite sretan kraj u svojoj bajci.Živite kao u bajci.Budite ona princeza koja je tražila jedan dan slobodno i živite čudo od života.Dopustite da vas ruka života vodi,dopustite da vam otvori sva vrata čuda koje postoje. Dopustite sebi samima da postojite.Neka ostane upečatljiv trag iza vas. Ne dopustite sebi da se smatrate manje važnima.Budite najbolja verzija života koji je pred vama!  Naučite živjeti u sadašnjosti,naučite cijeniti naučene lekcije,budite sppremni za svaki idući korak,slušajte svoj unutarnji glas i dopustite čudu da se dogodi.

                                                             S ljubavlju,Kriss :*

 

eead5428406d3e2f1cef65eecf9ddfde

“ČEMU TRUD AKO BRZO ODUSTANEMO?”

Tko od nas nema snove koje smo si još kao klinci zadali i rekli da kada odrastemo da ćemo ih ostvarit? Svi mi imamo neku želju koja nam je toliko draga srcu da ne damo ni jednu ružnu riječ na nju. Ali uvijek su postojali oni ljudi koji če učiniti sve da nas natjeraju da odustanemo od svojih snova,oni ljudi koji nisu uspjeli ostvarit svoje snove pa se iskaljuju na drugima kojima je stalo do svojih vlastitih,oni ljudi koji ne znaju ništa drugo nego omaložavat tuđe snove i želje,oni ljudi koji nas žele odvesti sa sobom na dno dok smo mi u oblacima.

Takve ljude moramo maknuti od sebe ako želimo postići svoje snove. Takvi ljudi nam namjerno stoje na putu da vide koliko smo slabi,oni nam dođu kao test u životu. U takvim situacijama moramo sami sebe pitati ‘Koliko nam je toliko stalo do snova da ćemo dopustiti nekome da nam ih uništi,da nam uništi trud,našu volju za borbom da postignemo nešto više? Ako nam je stalo više do tuđeg mišljenja i odustanemo od snova time nečemo ništa postići,a najmanje ćemo postići naš željeni cilj.Tada padamo u crno područje kada počnemo razmišljati kao i ti ljudi,da nismo dovoljno dobri,počnemo sumnjati u sebe same i u naše kvalitete i tu nestaje naša sigurnost.

Kada imamo takve neke želje ili snove prvo što moramo napravit je staviti svoj san na 1.mjesto,moramo sami sebi dokazati da nam se trud isplatio za taj san.

Danas dok sam gledala po ovom blogu.hr primjetila sam da je mnogo ljudi odustalo od svojih blogova,zašto? jer njihove blogove nitko nije doživljavao ni 5%. Zar ću zato odustat od svog bloga jer me nitko ne doživljava? Neću i baš zato ću pisat jer imam tema i imam želju pisat svoj blog i iznosit svoja mišljenja.Ne radi drugih nego radi sebe. Čemu trud i snovi ako brzo oustajemo od njih, a to samo pokazuje koliko brzo odustajemo od sebe samih i koliko smo nesigurni u sami sebe. Trud se uvijek isplati bilo prije ili kasnije. Zar bi pjevači trebali prestati biti pjevači ako imaju nekolicinu ljudi koja ne voli njihove pjesme,zar bi trebali prestat se bavit pjevanjem ako im je netko poslao poruku ili napisao ružan komentar,naravno da ne. I tu pokuzuju da im je više stalo do svojih snova i karijere nego do nekolicine ljudi koja ih ne voli.Ljudi su takvi,nekome zavide jer nemaju ono što netko drugi ima a to je trud,volja,želja i san.

“OPROSTI IM OČE,NE ZNAJU ŠTA ČINE”

Ovaj post želim započet tako da Vas zamolim jednu stvar a ona glasi : uzmite komad papira i napravite crtu po sredini,u jedan stupac napišite DJELA a u drugi NEDJELA.

U stupce napišite svaku svaku Vašu pozitivnu/negativnu misao,djelo ili nedjelo koje ste nekome učinili.
Ali molit ću Vas da budete iskreni prema samima sebi.
 
S ovim postom sam jako dugo odugovlačila jer nikad nisam bila 100% sigurna u njega (ili u sebe samu).
I sad dok ga pišem jako sam nervozna i nesigurna(toliko o mojoj hrabrosti).
Od kada smo se posljedni put čitali moram Vam priznat da mi se dosta toga lošeg dogodilo i trebala mi je pauza.
Ovaj post je trebao ići van na Uskrs ali ipak sam odustala (opet).
No da napokon krenem sa poantom ovog posta i zašto ga pišem.
 
U zadnje vrijeme sam se dosta povukla u sebe i sa strane promatram ovaj svijet i ljude koji se svakim danom sve manje mogu nazvati ljudima.
I gadi mi se sve više ono što gledam i što udišem isti zrak kao i oni.
Oprostite mi unaprijed ali gade mi se ljudi koji žive za zlo. Svakim danom sve više gledamo kako na zemlji nastaje pakao i kako ljudi uništavaju svijet,ljude,nevina bića.Ljudi koji su postali živi zombiji i uzimaju tuđe živote bez ičije dozvole,bez straha od Boga.
 
KO STE VI DA SI DAJETE ZA PRAVO DA NEKOME ODUZIMATE ŽIVOT KOJI MU JE PODARIO BOG?KO STE VI DA GLUMITE BOGA I RADITE ONO ŠTO MISLITE DA JE DOBRO ZA VAS,ZA DRUGE? KO STE VI DA SE IŽIVLJAVATE NA NEVINIM  BIĆIMA KOJI IMAJU VIŠE LJUBAVI U SEBI OD VAS SAMIH?KO VAM DAJE ZA PRAVO DA NEKOME NANOSITE ZLO? KO STE VI DA SIJETE ZLO PO ZEMLJI UMJESTO LJUBAVI? OPROSTITE MI, ALI VI NISTE LJUDI VI STE GLASNICI SOTONE.
 
Isus je umro našom krivicom jer smo ga izdali.Radi nas je razapet na križu i umirao u najgorim mukama čovječanstva.Ubili smo ga jer mu nismo vjerovali,jer nismo vjerovali u dobro,u ljubav.
Isus nam je dao izbor da sami odaberemo u šta ćemo vjerovat. I na kraju smo mi izgubili ne znajući što smo učinili. Kao što govori sam naslov ovog posta “OPROSTI IM OČE NE ZNAJU ŠTO ČINE”
 
No, ja duboko u sebi vjerujem da nikad nije kasno da otvorimo oči i srce Bogu, da mu se pokajemo za sve naše grijehe.
Ispričat ću Vam jednu priču koju je sa mnom podijelio jedan čovjek:
 
Jedne noći dok se vozio kroz šumu u jednom trenu iz šume ispred auta mi je skočilo nešto nalik na srnu ali sa ljudskom glavom i zmijskim jezikom, stalo mi nasred ceste i nije se htjelo maknuti nego me  samo gledalo u oči. Trepnuo sam par puta, stvorenje je i dalje stajalo na cesti i odjednom se zaletjelo u auto. Izletio sam iz auta, pogledao na haubu, no nije nikakvog udubljenja bilo od udarca na mome autu a nije bilo ni stvorenja. Pogledao sam u šumu,po cesti, no nigdje nikakvog traga od tog stvorenja. Udahnuo sam par puta sjeo u auto i krenuo prema hotelu.
Kad sam došao u hotel,istuširao sam se i legnuo. Nisam oka mogao sklopiti od razmišljanja što je ono stvorenje bilo i gdje je samo odjednom nestalo.
Iduće jutro sam se probudio i kad sam se okrenuo imao sam šta vidjet,ono isto stvorenje koje mi je sinoć izletjelo na cestu je sjedilo na mome krevetu i gledalo me..Naglo sam skočio iz kreveta i zazvao Boga i stvorenje je nestalo.
Cjeli dan sam šetao po gradu sa osjećajem tereta,srama,poniznosti,samog sebe sam se sramio,dok ispred mene se nije pojavila Crkva. Imao sam potrebu ući u Crkvu jer sam osjećao da ću tamo biti zaštićen. Kleknuo sam ispred križa i na to izašao svećenik i rekao sam “Oče mogu li se ispovijediti?”
Kada sam Ocu sve ispričao rekao mi je “Sine,dotaknuo si dno života i ono što s čime si se sreo je bio sotona. To ti je bio znak da izabereš svoj put. Put Boga ili put sotone”
Može li čovjek pobjediti zlo?
Iz priče koju sam Vam ispričala možemo zaključiti da možemo pobjediti zlo.
Samo ako želimo to dubinom srca i čistom vjerom u Boga.Bog sve vidi i sve zna. Bog nas je stavio na test života da vidi kako ćemo odgovorit na njega.
Zato kada Vam se događaju loše stvari u životu, to je test od Boga i gleda kako ćete se nositi s tim teretom. Odavno sam naučila da u životu sve što mi se loše dogodilo nije bez razloga. 
Znate kako kažu “Za svako zlo neko dobro”
Često znam sama sebe uhvatit kako pitam Boga “Zašto Bože dozvoljavaš zlo na Zemlji?”
Vjerujem da je Bog odustao se borit s onima koji ne vjeruju u Njega i više se posvetio onima koji Boga prihvaćaju. Jer kakav bi raj bio da Bog uzima one koji ne vjeruju u Njega? Kakav bi  pakao bio da su u njemu dobri ljudi?