“SIGURNOST JE U TEBI”

Prije svega da vam za želim sve najljepše u novoj 2020-oj godini u kojoj vam želim puno sreće, zdravlja, ljubavi, uspjeha, smijeha, ispunjenih želja.

Ova godina nam donosi čak 366 stranica!

Da vas pitam; kako ste krenuli u 2020-u?

Da li ste ponijeli prošlost sa sobom ili ste je ostavili tamo gdje joj je i mjesto?

Šta ste obećali sami sebi kad je kucnula ponoć?

  • Da ćete početi vježbati?
  • Početi štedjeti?
  • Dopustiti sebi da se zaljubite?
  • Naći bolji posao?

Od svega što je na vašem popisu, u šta ste najviše sigurni?

A jeste si obećali da ćete ove godine biti više SIGURNIJI U SEBE?

Koliko ste sigurni u sebe da ćete bar pola ciljeva ostvariti s popisa?

Da vas malo ohrabrim, ne postoji osoba koja je 100% sigurna u sebe!

E sada dolazi ono famozno pitanje,

KAKO POSTATI SIGURAN U SEBE ? ŠTA JE ZA VAS SIGURNOST?

Sigurnost je jedan dio nas koji nas često zna prevariti i za koji mislimo da je nismo dostojni.

Ali zato moramo naći ono što volimo i tu ljubav pretvoriti u sigurnost!

Moramo imati nekakav cilj u životu što želimo i tog cilja se držati sve dok ne ostvarimo taj cilj, iako ćemo do tog cilja doći padajući pa ponovo se dižući i tako neprestano, ali ne smijemo posustati.

Ako niste sigurni u sebe i dopuštate drugima da ruše vašu sigurnost nikad nećete doći do željenog rezultata.

Evo dat ću vam svoj vlastiti primjer,

ja sam bila osoba koja je od malih nogu bila ne sigurna u sebe ali je imala ciljeve, a oni su bili: pjevanje i pisanje.

Pjevanje je moja prva ljubav a pisanje druga.

U osnovnoj sam išla na zbor i nastupala gdje god je trebalo, kad sam krenula u srednju prijavila sam se na show “Hrvatska traži zvijezdu”.

Sve je bilo dobro dok nisam stala pred žiri,20 kamera, svijetla od kojih ne vidiš ništa. I šta se dogodilo: NESIGURNOST! Nisam mogla riječ zucnuti. Znate zašto? Jer sam u glavi imala riječi od ljudi koji su me uvjerili da nemam glas za pjevanje, da neću proći ni prvi krug…

I tako je i bilo, njihove riječi su pobijedile moju nesigurnost!

Danas još uvijek nemam sigurnost da stanem pred kameru ali zato doma pjevam za sebe i svoju dušu jer pjevanje mi čisti negativne misli i digne mi raspoloženje. Možda jednom i snimim video 😉

Moj drugi cilj je pisanje.

Pisanje mi je pročistilo dušu, naučilo me je opraštati ljudima koji su me povrijedili. Pišem oko 5 godina, imam svoj blog i jako sam sretna na sebe jer sam sama sebi dokazala da ipak vrijedim.

Pisanje sam otkrila u srednjoj školi i tu me profesorica jako hvalila,prvo što sam počela pisat su bile pjesme. Imam ih i danas na USB-u.

Onda je krenulo s blogom.

Sve to što ja volim je moja SIGURNOST i kada mi netko kaže da ja u tome nisam dobra ili da neki moj tekst je glupost, meni je klimava sigurnost.

Ali sam naučila se boriti a takvim ljudima, dovoljno je samo da budem još bolja u onome što me ispunjava, čini sretnom i mirnijom.

ZAŠTO TRAŽIMO SIGURNOST U DRUGIMA?

Zato jer tražimo nesvjesno nečije odobrenje za ono što volimo.

Jer nismo sigurni u sebe i mislimo da će nam taj netko pomoći i na kraju se ispostavi da nam je samo uništio snove.

Što smo više nesigurni u sebe to više ti ljudi pobjeđuju u našim ciljevima.

Oni su pobjednici naših poraza, oni su naše noćne more kojih se moramo riješiti da bi mogli ponovo disati i krenuti u stvaranje naše SIGURNOSTI, stoga nemojte zaboraviti da je pred vama 366 dana novih stranica čiste SIGURNOSTI!

One iste sigurnosti koju ste izgubili ali ona nije izgubila Vas, samo joj morate ponovo otvoriti vrata!

Ako Vam se svidio ovaj tekst slobodno bacite like na moju fb stranicu 

Do idućeg pisanja, voli vas Kriss 🙂wireless-safety

NE DOZVOLI SI DA BUDEŠ NA ČEKANJU!

Jeste se kada zapitali “Šta ja imam od čekanja?”

Kad malo vrtite to pitanje po glavi shvatite koliko toga ste propustili u životu radi čekanja.

Čekamo bolji posao,

čekamo da odrastemo,

čekamo nečije isprike,

čekamo da dođemo pameti,

čekamo nekog drugog da dođe pameti,

čekamo da prestane kiša,

čekamo ljeto,

čekamo novu ljubav,

čekamo novu priliku,

Čekamo…čekamo…čekamo (tik tak, tik tak) dok sat otkucava mi ne shvaćamo da gubimo sebe, vrijeme, dostojanstvo.. Jer smo pre zaokupljeni čekanjem!

Čekajući nešto ili nekoga u nama se stvara bijes koji loše utječe na nas i onda stradavamo mi sami ili ljudi oko nas. Nismo rođeni da čekamo, rođeni smo da reagiramo odmah i sad. Ili jesi ili nisi ! Neki dok su tako čekali nisu ništa dočekali osim svoje smrti!

Već duže vrijeme stavljam ovaj text na čekanje jer mi ne zvuči na papiru kako mi zvuči u glavi. Zar nije smiješno, jedan običan text stavljam na čekanje?? Koliko sam onda toga u životu stavila na čekanje ?!?!? Iskreno, ne želim ni znati!

Da bi prestali čekati nešto u životu, najprije moramo naučiti sami sebe cijeniti. A kako to postignuti? Tako da počnemo učiti na svojim vlastitim greškama! Tako da iskoristimo danu priliku istog momenta, bez razmišljanja o strahu, neuspjehu i dokažemo sami sebi da vrijedimo više od čekanja! Kada naučimo cijeniti sebe i svoje vrijeme, onda ćemo imati veće šanse za postignućem i pozitivnim rezultatom!

Jer prilike se ne događaju vama, već se vi događate prilici!

A šta je s osobama koje nas stavljaju na čekanje?

Vjerujem da ste se svi susreli s tom osobom u svom životu kojoj ste “rezervni plan” svako od nas ima bar 1 osobu koja nas ima za svog malog pijuna u svojoj igrici i barata s nama kako hoće! Tu smo krivi opet mi! Jer to dozvoljavamo, jer vjerujemo u “dobrotu” u ljudima! Tu opet pokazujemo sami sebi da ne vrijedimo, da naše vrijeme, mišljenje nije važno. Važnija je ta osoba koja nas je stavila na čekanje radi “važnijih” stvari. Koja stvar može biti važnija od ljudskih osjećaja?

cekanje

Osobe koje koriste druge za rezervu su manipulatori,  osobe bez osjećaja za druge, hladne ubojice…

U životu moramo imati svoj stav, jer ako nemamo svoj vlastiti, netko drugi će odrediti naš stav! Samo se pitaj jedno pitanje, koliko sama sebe cijenim, toliko ću nekome dopustit da me stavi na čekanje!

 

Nadam se da vam se svidio ovaj text i slobodno ostavite svoje mišljenje 🙂

Moj FB PAGE

 

 

 

SVAKI ČOVJEK OSTAVLJA TRAG NA OVOM SVIJETU!

Pitam se dali je zaista moguće biti sretan?
Sve probleme pretvoriti u sreću ?
Tko je izmislio probleme ? Mi ili život ?
Koliko puta vam se dogodilo da vam je sreća pobjegla za dlaku?
Koliko imamo hrabrosti pustit sve konce u životu i reći “neka ide do kad ide? I zaista uživat u životu ? Jesmo li spremni toliko riskirat? Šta uopće riskiramo?

Prije par mjeseci sam počela pratiti Anu Bučević ( motivacijski govornik) slušajući je samo mi je došla misao u glavu “Ovo je boljelo”. Znate šta me to boljelo? Rekla mi je ono što si ja ne mogu već dugo reći ,a to je ISTINA!
Istina da sam JA ta koja sama sebi radi probleme i čini život nesretnim! Istina da sam ja ta koja uvijek krivi druge za sve a ja se radim nevinom. Istina je ta da sam prema samoj sebi ne iskrena i da se zbog  toga ne mogu budit sretna i da ne mogu gledat svoj odraz u ogledalo a da ne vidim u sebi ljutnju, bijes, ogorčenost, frustriranost koji se talože već godinama u meni.

Kad život nekoga previše puta spusti na zemlju a on je pomislio da je naučio letjeti onda dobiješ osobu poput mene! Ali ne brinite nisam još odustala, bar dok ne vidim svijetlo na kraju tunela.. 😉
Slušajući Anu sam se zapitala “da li mogu promijeniti pogled na život i svoju glavu?” Jer sve što  nam se događa u životu bilo ono sretno ili tužno, sve što smo stvorili u glavi, to nam je život i ostvario. Ali Ponekad i životu treba pokazat pravi prst!
Možemo li više biti skeptični u životu nego što to trenutno jesmo?
Skeptični smo prema ljubavi, prijateljstvu, poslu, ljudima koji nas okružuju, a najviše smo skeptični prema nama samima. I zato svaki put sve više padamo i tonemo sve dok ne dođemo do dna i onda tražimo ono malo zrno nade.

Ali zar onda nije kasno?
Čovjek nikad ne smije otići toliko daleko da se ne može vratit!
Uvijek postoji put za povratak, samo ga je teže naći nakon nereda koji smo napravili tokom života.
Glavno pitanje je dali smo i kada smo spremni za promjenu u životu? Kada smo spremni pustit sreću u život? Kada smo spremni na promjenu koju ćemo pokušavati “održavati” na životu? Da li smo spremni pustit ono što nas je godinama gušilo, ono što nas je činilo “sigurnim” a u stvari nam je štetilo?
Ja se iskreno bojim bilo kakve promjene u svome životu jer sam previše zaglibila i sad kad bi mi netko pružio slamku spasa ja mu ne bi vjerovala da mi pruža slamku spasa jer ne vjerujem sebi a najmanje tom nekome tko mi želi dobro!
To je moja glava, moje misli… I taj klik želim promijeniti, taj klik želim promijeniti u pozitivno. Dosta mi je negativnih misli, ljudi, negativnog gledanja kroz život! Jer bit ću snažnija ako kažem NE !

take-time-to-make-your-soul-happy2

Znam da promjena ne može doći preko noći, da je pred mnom težak put i puno testova ali spremna sam krenut živjet kako sam zaslužila a to je SRETNO! Svi smo mi zaslužili živjeti sretno i napokon smoći snagu reći negativnim mislima STOP! Samo ako vi tako želite, jer sve kreće od nas samih! Jer DOBAR ŽIVOT JE NA SVAKOJ STRANICI DOBAR! To je od danas moj moto! 🙂

Nadam se da vam se svidio ovaj text i da ćete podijelitisvoje mišljenje sa mnom..Do idučeg pisaanja..ljubi vas vaša Kriss :*

Moja FB stranica:KrissČikor