Mi žene smo nepopravljivo glupe. Kratko i jasno. Toliko smo glupe da nije ni čudo što nam muškarci rade to što rade. Živimo u svijetu koji je napisan u stranicama nekog magazina i ono što piše u magazinu mi se po tome ravnamo. Koja od nas nije čitala časopise i išla za savjetima o ljubavi kad smo još bile u osnovnoj školi? Kao klinke pratimo savjete od žene 30ih godina. I onda se odvažimo te savjete isprobavat na dečkima. Počnemo se izazovno oblačit, gledamo ih u oči dok prolazimo pored njih, bacimo osmijeh i onda se brže bolje okrenemo da vidimo da li se okrenuo za nama (ne nismo uopće glupe). Same sebe omalovažavamo. Onda dođe vrijeme za Internet i prvo šta napravimo je profil na sajtu za upoznavanje, napišemo kakvog dečka želimo, i šta očekujemo od njega. I tako krenu slatka dopisivanja, ako kliknemo nakon par tjedana dopisivanja padne i kava. Ali isto tako nam teško padne ta kava kad vidimo da dečko nije onakav kakvim se predstavljao i onda shvatimo da muškarci lažu isto kao i mi žene. Oni lažu za svoje dobro a mi im naivno vjerujemo. Jer tko nam je kriv što se zaljubimo pa budemo povrijeđene kad shvatimo da su muškarci “idioti, manijaci, pedofili, kreteni”. Oni su sve najgore. A mi smo najčišća bića koja su ikada hodala zemljom.
Ne, nisu muškarci idioti, manijaci, kreteni, pedofili. Mi smo te koje smo to napravile od njih, mi smo ih same navele da nas smatraju lakim plijenom svojim oblačenjem, koketiranjem. Nismo najčišća bića niti ćemo to ikada biti. Mi žene smo pre naivne i lako vjerujemo muškarcu, ako oni ne trče za nama mi trčimo za njima, same sebe ponižavamo da nismo toga ni svjesne. Znate kada postanemo zaista svjesne? Kada nas muškarac ostavi ili prevari. E tada shvatimo da smo glupe i naivne. Jer jesmo. Tražimo u muškarcu nešto da ni same ne znamo što tražimo. Ali bitno da je on tu, da se imamo s kim pokazat svijetu. Jer se bojimo da ćemo ostati same. Bez djece i muža. Tko nam je kriv što maštamo o princu na bijelom konju kad same izabiremo konja. Tko nam je kriv što živimo na zadnjoj stranici bajke ” živjeli su sretno do kraja života” Tko nam je kriv što se zatvorimo u stan na mjesec dana i tugujemo za nekime s kime smo isplanirale cijelu budućnost bez njegovog pitanja. Nisu nam krive bajke ni muškarci, krive smo si same. Same sebe ne poštujemo radi muškaraca koji nas nisu vrijedni. Moramo naučiti igrati po njihovim pravilima, biti pametnije od njih, oni se moraju bojati nas a ne mi njih.
Koliko puta ste igrale na kartu “hladne kučke”? Kad postaneš hladna kučka lakše ideš kroz život. Ja sam bila hladna kučka 5 godina, radi koga nego radi muškarca! Nisam imala nikoga, nisam ih ni fermala 5%, jednostavno sam svim muškarcima zatvorila vrata pred nosom. U tih 5 godina pisala sam popis kakvog muškarca želim za sebe, a da vam ne pričam da sam odmorila svoje živce, od poziva, poruka i ono najvažnije posvetila sam se sebi! Naučila sam sebi biti na 1.mjestu,naučila sam slušat svoje srce. Nakon 5 godina samoće teško je bilo opet nekome otvorit srce i dat sebe. Najgore je bilo to što sam izgubila osjećaj za ljubav. Ljubav je za mene bila nepoznata riječ. Ali kad sam opet bila povrijeđena brzo mi se vratio film “ljubav” u glavi. I tad sam naučila da ljubav jednostavno nema pravila i da igra uvijek po istom scenariju,zaljubiš se,budeš sretna, i sreća te posere. Ali tko mi je kriv? Sama sam si kriva! Jer nisam naučila igrat po pravilima. Muškarci se drže tih pravila i zato tak dobro prolaze u ljubavi.. 1-0 ZA MUŠKARCE! Zavedi i odjebi! Jebeno pravilo. Pravilo koje svaka žena mora naučiti prije nego se upusti u ljubav. Jer ljubav je začarani krug. Ljubav je 9 krug pakla!
P.S. Ako ti se svidio ovaj text, komentiraj, podjeli ili stisni “like” na mojoj FB stranici: KRISS ČIKOR.. :*
Kristina Čikor 