TKO JE KRISS ČIKOR?

Još malo i sat će otkucati ponoć a meni neće san na oči pa rekoh idem malo rasteretiti misli prije spavanja.U današnjem postu ću vam govorit o sebi,da me bolje upoznate i da znate tko stoji iza textova koje čitate! Pa krenimo..

  • Zovem se Kristina Čikor,rođena 07.02.1991 u Zagrebu.
  • Završila sam Ugostiteljsko turističko učilište,smjer slastičar.
  • Vodenjak sam po horoskopu što znači da sam veliki sanjar.      
  • Obožavam životinje,glazbu,knjige,šetnje,pisanje.
  • Vjerujem u horoskop,snove, ljubav.   

Kada sam imala 6 godina odselila sam se iz jednog kvarta na drugi  gdje sam i odrasla, upisala se u osnovnu školu.U školu sam krenula sam 7 godina jer sam bila velika tatina maza. Moji osnovnoškolski dani prolaze sa psima lutalicama koje sam dovodila doma i brinula se o njima(samo da se ne moram primit knjige). Zamislite moju mamu kada me vidjela okruženom sa 10 pasa lutalica a ja u sredini. Tu se već spoznaje moja ljubav prema životinjama. Kako smo se odselili mama nije htjela psa u stanu ali opet je popustila i nabavili mi psa. Do sada sam imala 3 psa i jednu posavsku kobilu Brenu.IMG_20170316_190942

Sa 5 godina sam se zaljubila u grupu Backstreet Boys i postala njihov najveći fan,sjećam se kad mi je mama kupila za rođendan majicu sa njihovom slikom i njihovu kazetu “Black & Blue”,od tada sam sanjala da će doći u Zagreb sa svojim autobusom i vjerovala sam u njega sve dok  se taj san nije ostvario 2009. Dan danas imam sve njihove članke,intervjue,postere,sličice,cde-e. Koncert je prošao u suzama i plakanjem za Nickom i gubitkom glasa.Bilo je PREDIVNO! FB_IMG_1489138393517

U osnovnoj školi sam se upisala u zbor i išla do kraja školovanja.Obožavam pjevati od malih nogu,san mi je bio da postanem pjevačica.U osnovnoj školi sam počela slušati cajke,kada sam dobila internet počela sam skidati glazbu koje je preraslo u ne spavanje i 48satno skidanje glazbe dok mi mama nije poludjela i ugasila internet.Kada je ugasila internet ja sam našla novu zanimaciju-pisanje pjesama,imam oko 100injak pjesama od ljubavnih do underground. Onda me je prošla i za time brzo volja i kad sam krenula u srednju školu primila me želja da budem fotomodel.Već onda sam imala oko 1000 svojih slika i svi su mi govorili da bi trebala se baviti fotomodelingom ali nisam još bila spremna za takav korak.Pa sam se vratila pjevanju,prijavila sam se u show ” Hrvatska trazi zvijezdu” ali nisam prošla dalje jer me trema ubila.Pa sam pjevanje ostavila po strani i pjevala među svoja 4 zida. Kada sam počela raditi našla sam fotografa da napravimo par fotki.I išlo mi je uspješno i sviđalo mi se.Sa svakim završenim snimanje sam imala nove ideje za iduće snimanje.Tko voli takvo nešto lijepo je iskustvo.No i meni je i to dosadilo,pa sam odustala.IMG_20170317_155627[1]

Velika sam ljubiteljica knjiga i časopisa “Cosmopolitan” u kojem sam dva puta izabrana za pismo mjeseca “Moja mala čestitka” i “Božićni Cosmo”.Od knjiga volim sve čitati ali najviše sam privržena ljubavnim i paranormalnim knjigama.Do sada sam pročitala više od 300 knjiga a za čitanje čeka jedno 50 knjiga.Kada sam počela čitati knjige nešto me potaknulo da i sama počnem pisat i tako sam se odlučila za pisanje bloga koji postoji već 2 godine.

20170316_165351

Svoj prvi blog sam otvorila pod nazivom “crvenokosa blogerica” ali mi je brzo dosadio i odlučila sam promjeniti naziv i izgled. Svi textovi su prebačeni na ovaj blog “KrissCikor”. Volim pisanje i pratit druge blogove.Sigurno se pitate od kuda baš naziv ” Krisscikor”,taj nadimak mi je dao jedan pop pjevač iz Srbije čije ime krasi moje lijevo rame.Ako ne znate tko je on, ukucajte na youtube “Arindy”.On me zvao Kriss i ostala sam Kriss. Velika sam ljubiteljica tetovaža i u planu mi je napravit bar još 10 tetovaža.20170316_190117[1]

Velika sam obožavateljica Bobana Rajovića i općenito te vrste glazbe.Ekipa me zove “hodajući jukebox” jer znam svaku moguću pjesmu.Od stranih do cajki. Da ,glazba mi je najdraža droga. Isto tako sam se slikala sa mnogim poznatim pjevačima. Od Bobana do Ivana Zaka,Deana Pelića( autor knjige “Njegova strana priče”),Olje Karleuše,Sejo Kalačem,Amirom Kazičem Leom,u čijem spotu smo završili ja i moj sadašnji dečko za pjesmu “U dobrim rukama”,Domagojem Vidom (hrvatski nogometaš),Sašom Kovačevićem.

Eto mislim da smo došli do kraja posta. Nadam se da ste uživali i da ste naučili nešto iz ovog posta,a to je da NIKAD NE ODUSTAJETE OD SVOJIH SNOVA,JER SE ONI OSTVARUJU!

P.S. Ako vam se sviđao ovaj text ili neki od prethodnih, idite na moju FB stranicu “KrissČikor” i bacite lajk,komentar i budite u toku… Vaša KRISS :*

 

“NE VJERUJ LJUDIMA,VEĆ ČUDIMA”

“Ljudi su danas prolazni.Dođu i odu.Ostave onaj neizbrisivi trag da su nekada bili tu. Ali sve što nam ostave je oblak prašine.Bilo da izgubimo voljenu osobu,prijatelja,svaki gubitak isto boli.Ljudi su postali sebični,nije ih briga za tuđe osjećaje.Znam po sebi i ja sam nekada bila takva i to dugo godina,baš zato jer sam osjetila gubitak.Trebale su godine i godine da se vratim u svoje “staro tijelo”. Ali primjetila sam da je gubitak taj koji nas čini jakima.Toliko jakima da u početku nismo ni svjesni svoje snage.Postajemo poput fenixa,dižemo se iz pepela i nastavljamo tamo gdje smo stali.Kao da ništa nije bilo.Kao da te osobe koje smo izgubili nikada nisu postojale,bolje da kažem osobe koje su nas izgubile.Jer mi nismo zapravo ništa izgubili. Izgubili smo lažnu sliku o ljudima koji su bili u našim životima. Sliku koja je izgubila svoje značenje,svoju čaroliju. U takvim situacijama bitno je da nađete sebe,da shvatite da život nije stao ako ste izgubili nekoga,jer život vas čeka,da se probudite,da skinete taj povez s očiju i ponovo se rodite.

Ako vas ljudi ne vole,život vas voli.Život vas treba da ga udišete,da mu se osmjehnete da s njim krenete ruku pod ruku,jer život je čudo, a to čudo ste vi! Ne dopustite sebi da gledate kako vam život prolazi pred očima,prolazite i vi s njim.Udahnite novi dan,dopustite suncu da vam umije lice,dopustite sebi da opet volite. Istražujte ono što vam život pruža, osluhnite čuda oko vas. Na vama je samo da vjerujete. Vjerujte u sebe.Sami sebi postanite centar svijeta.

Jednom sam napisala “Ljude je lako procitati ako prvo pročitate sebe” i potpuno stojim iza te rečenice.U životu uvijek treba krenuti od sebe a tek onda od drugih. Zašto vi ne biste bili ti koji će  sami sebi otvoriti oči i uputili  se na pravi put? Zašto zatvarati vrata životu kad vam je stalno pred očima? Zašto biste sami sebe ubijali pitanjima na koja nikada nećete dobiti odgovor,ne zato jer niste zaslužili odgovor nego ti odgovori nisu vas dostojni. Sami napišite sretan kraj u svojoj bajci.Živite kao u bajci.Budite ona princeza koja je tražila jedan dan slobodno i živite čudo od života.Dopustite da vas ruka života vodi,dopustite da vam otvori sva vrata čuda koje postoje. Dopustite sebi samima da postojite.Neka ostane upečatljiv trag iza vas. Ne dopustite sebi da se smatrate manje važnima.Budite najbolja verzija života koji je pred vama!  Naučite živjeti u sadašnjosti,naučite cijeniti naučene lekcije,budite sppremni za svaki idući korak,slušajte svoj unutarnji glas i dopustite čudu da se dogodi.

                                                             S ljubavlju,Kriss :*

 

eead5428406d3e2f1cef65eecf9ddfde

“DAN ŽENA-8.MART”

Bilo je to na Valentinovo 2015. godine kada sam odlučila otvorit svoj blog. Dan kada sam očekivala njegovu čestitku,poziv,poklon kao izvinjenje koje ni dan danas nisam dobila. Izvinjenje koje očito nikad neću dobiti,ali dobila sam nešto mnogo vrijednije. Dobila sam sebe. Sebe koja je sama sebi lupila šamar i rekla ” dosta je bilo,pokreni se”. I tako sam uzela laptop i riječi su počele same od sebe teći. Nisam čak ni razmišljala o čemu da pišem. Samo sam pisala, a kako sam pisala osjećala sam se sve više slobodnijom i svojom. Kada sam pisala svoj prvi text uopće mi nije bilo bitno da li će se kome svidjeti moje pisanje,moj pogled na ljubav,život.Bitno mi je bilo da sam zavoljela pisanje radi slobode koja mi je bila i preko potrebna. Eto moj blog postoji već 2 godine jako sam ponosna na svoje textove,jer sam dala sebe u svakom textu,i svaki taj text je dio onoga što sam osobno prošla. Eto danas je Dan žena,pa da najprije čestitam svim ženama njihov dan.Danas je dan kada trebate biti najsretnije,najljepše,bez obzira jel imate muškarca ili nemate. Danas zaboravite muškarce i budite ono što vi želite biti,radite ono što vi želite..Budite ono što najbolje znate biti,budite ŽENA,MAJKA,KRALJICA!

Moj najljepši dar danas za Dan žena je bilo ritanje mog sina u jutarnjim satima..Trudna sam već 4 i pol mj i ne mogu opisat koliko uživam u trudnoći.Uživam na svakom ultrazvuku kada vidim svoje malo biće kako se igra u mom trbuhu,dok ga doktorica lovi po ekranu jer se skriva, Moj mali anđeo.Moj Gabriel! Jedva čekam trenutak kada ću ga primit u ruke,kako ću ga gledati kako odrasta,kako će me zvati mama.Jednostavno nema ljepšeg osjećaja.Moram priznat da me zato nije ni bilo na blogu 2 mj, a i nisam imala inspiracije. 

Dok nisam imala inspiracije razmišljala sam o promjeni bloga,izgledu,nazivu,novim temama.I eto baš sam danas napravila i novi blog,stavila stare textove,odmah napisala i novi text,ovaj koji upravo čitate.Što se tiče mog viđenja 8 marta ili ti Dana žena,moram priznat meni je to bezveze.Zašto? Zato jer muškarac mora ženi 365 dana pokazivat da je voli,misliti na nju,a ne samo taj jedan dan. Ipak je žena ta koja svaki dan i kuha,pere,pegla,brine o djeci,drži 3 ćoška u kući.Lijepo je dobiti poklon od svog muškarca ali zar se žena treba osjećati posebno samo jedan dan u godini ? Naravno da NE! Ljubav se mora pokazivati svaki dan,svaku sekundu.To isto vrijedi i za žene.Ako s jedne strane ima ljubavi a s druge nema,onda da me izvinete jebeš takvu ljubav.Ljubav je za dvoje a ne za jedno.Eto,za 5 minuta će kucnuti ponoć, i sutra se vračamo starim navikama.Dosta smo slavile,dobivale poklone,bile najbolje i najljepše djevojke,žene,majke,Do idućeg 8.marta.

pretty roses 9, long thin plain flowers 5, plain paper wrap triangular:

“ČEMU TRUD AKO BRZO ODUSTANEMO?”

Tko od nas nema snove koje smo si još kao klinci zadali i rekli da kada odrastemo da ćemo ih ostvarit? Svi mi imamo neku želju koja nam je toliko draga srcu da ne damo ni jednu ružnu riječ na nju. Ali uvijek su postojali oni ljudi koji če učiniti sve da nas natjeraju da odustanemo od svojih snova,oni ljudi koji nisu uspjeli ostvarit svoje snove pa se iskaljuju na drugima kojima je stalo do svojih vlastitih,oni ljudi koji ne znaju ništa drugo nego omaložavat tuđe snove i želje,oni ljudi koji nas žele odvesti sa sobom na dno dok smo mi u oblacima.

Takve ljude moramo maknuti od sebe ako želimo postići svoje snove. Takvi ljudi nam namjerno stoje na putu da vide koliko smo slabi,oni nam dođu kao test u životu. U takvim situacijama moramo sami sebe pitati ‘Koliko nam je toliko stalo do snova da ćemo dopustiti nekome da nam ih uništi,da nam uništi trud,našu volju za borbom da postignemo nešto više? Ako nam je stalo više do tuđeg mišljenja i odustanemo od snova time nečemo ništa postići,a najmanje ćemo postići naš željeni cilj.Tada padamo u crno područje kada počnemo razmišljati kao i ti ljudi,da nismo dovoljno dobri,počnemo sumnjati u sebe same i u naše kvalitete i tu nestaje naša sigurnost.

Kada imamo takve neke želje ili snove prvo što moramo napravit je staviti svoj san na 1.mjesto,moramo sami sebi dokazati da nam se trud isplatio za taj san.

Danas dok sam gledala po ovom blogu.hr primjetila sam da je mnogo ljudi odustalo od svojih blogova,zašto? jer njihove blogove nitko nije doživljavao ni 5%. Zar ću zato odustat od svog bloga jer me nitko ne doživljava? Neću i baš zato ću pisat jer imam tema i imam želju pisat svoj blog i iznosit svoja mišljenja.Ne radi drugih nego radi sebe. Čemu trud i snovi ako brzo oustajemo od njih, a to samo pokazuje koliko brzo odustajemo od sebe samih i koliko smo nesigurni u sami sebe. Trud se uvijek isplati bilo prije ili kasnije. Zar bi pjevači trebali prestati biti pjevači ako imaju nekolicinu ljudi koja ne voli njihove pjesme,zar bi trebali prestat se bavit pjevanjem ako im je netko poslao poruku ili napisao ružan komentar,naravno da ne. I tu pokuzuju da im je više stalo do svojih snova i karijere nego do nekolicine ljudi koja ih ne voli.Ljudi su takvi,nekome zavide jer nemaju ono što netko drugi ima a to je trud,volja,želja i san.

“ŠTA SAM DANAS DOBRO UČINILA ZA SEBE?”

Jel znate onaj osećaj kada vam dođe da sve poželite baciti i odgoditi na neko vrijeme jer vam je dosta svega? Kojoj ženi nije došao taj trenutak,mi žene smo takve. Mirne pred drugima ali kada nam je fitilj pri kraju bolje da nema nijednog muškarca pored nas.Svaka žena čeka trenutak kada će pobjeći sa posla,od kućanskih poslova i otići negdje na kavu ili negdje u prirodu i opustiti se sa svojim mislima. Koliko puta ste uzele papir i počele pisat svoje minuse i pluseve za sve što ste do sada napravile pozitivno za sebe? Koliko puta ste u glavi okretale svoje stranice života i poželjele popraviti greške,bilo da je to bila veza ili neka izrečena riječ za koju niste mislile ozbiljno.

Eto baš zato sam ja počela pisat ovaj blog,jer sam otkrila da uvijek kada sjedem u kafić ili se zatvorim u svoja 4 zida, misli mi počnu roštat po glavi i uvijek dobijem neku inspiraciju za pisati.

Oduvijek sam imala komad papira pri ruci i uvijek sam se vratila doma sa papirom ispunjenim riječima,mislima.

I mi žene moramo imati svoj kutak mira,bilo da je to čitanje knjige,kava sa prijateljicama,nismo samo stvorene za kuću. Mnoge žene misle da ako se udaju da moraju zaboravit svoj stari život,svoje snove,želje,misle da im je zabranjeno uživati životu jer imaju obaveze. Šta kada ispunite sve svoje obaveze za taj dan? Zar niste zaslužile da se počastite dobrim shoppingom,da pustite svoju najdražu pjesmu i zaplešete kao malo dijete. Žena je ptica kojoj je potrebna sloboda za letom. Ako muškarci mogu imati svoje rituale u braku mogu i njihove žene. Mnogi brakovi zato i završe prekidom,jer se ne poštuju partnerove želje,ne sluša se ono što im partner želi reći.

Žena iako je nježna,dobra,voljena opet se mora osječati kao žena a ne kao sluškinja.

Stoga žene ruke u papir i krenite pisati svoje minuse i te minuse pretvorite u pluseve.

“BUDI SVOJA U OVOM SVIJETU LUDILA”

Ali ja se odmah u startu ograđujem od svih vas i kažem da nisam kao vi. Nisam niti ću ikada biti,jer ne želim i ne odgovara mi. Drugačija sam jer ja tako želim jer mi to drugačije odgovara.

Ja sam osoba koja nikad nema mira i osoba koju sve zanima.Osoba sam koja ide za svojim snovima,koji me još nikad nisu prevarili (za razliku od ljudi).
Jer da sam slušala druge oko sebe nikad ne bi pokrenula svoj blog,ne bi upisala pole dance. Kada sam odlučila pokrenut svoj blog rekla sam samoj sebi da ću biti 100% iskrena,što u današnje vrijeme nije dobro ali ja opet idem protiv vjetra. Svaki moj text koji ste pročitali ili ćete tek pročitat znajte da je napisan iz mog osobnog iskustva i iz mog pogleda. A vjerujem da drugačije gledam od večine vas. Nisam osoba koja ide tamo gdje idu svi,ja sam više od onih koja sama stvara svoj put pa makar nikad ne došla do cilja makar taj cilj ne postoji,ja ću ga sama stvoriti.
Govorili su mi “nije ti dobro biti toliko otvorena na blogu,ipak te čitaju ljudi koji te ne poznaju”
I neka me čitaju ,neka shvate da nije dobro glumiti i biti netko tko nisi. Zar je toliko teško biti TI?
Zar je toliko teško se izdvojiti iz mase? Ja vam kažem da nije. Imam 25 godina i prošla sam pun kufer toga i sa sigurnošću mogu stat i reći nekome da nije u pravu jer znam da nije u pravu. Ja sam dugi niz godina bila jako povučena u sebe rijetko kome sam se otvorila. Jer sam se bojala ljudi,njihovih osuda,pogleda,ismijavanja..Ali kako sam odrastala shvatila sam kakva želim biti i danas vidim da sam uspjela u svom planu.Volim sebe takvu kakva jesam kome smeta ne mora me ni pogledati a kamoli pozdravit.Naučila sam se sama boriti sa vjetrenjačama. Stanite malo i promotrite svijet oko sebe,šta vidite? Jel vidite sebe u tim ljudima? Jel vidite kako se pretvaramo jedni u druge? Ljudi,naučite biti svoji i imati svoj pogled na svijet,stanite i odvojite se od mase,imajte svoje mišljenje. Kopiramo jedni druge,oćeš po glazbi,politici,modi,glumi.Zašto?Čemu to? Zar smo toliko ljubomorni i želimo tuđu slavu preko nečijih leđa? Skinite maske iza kojih se skrivate i budite ono za što ste rođeni,budite VI,JEDNI JEDINSTVENI.


                                          P.S.DOPUSTITE SVIJETU DA VAS UPOZNA!!file.jpg


“NAROD VOLI KRITIZIRAT”

Kada ste se prvi puta susreli s kritikom? Kakav je dojam ostavila na vas?

Da li vas je zapekla ili vam je godila?
 
Živimo u jednom jako teškom svijetu,kada kažem teškom mislim na ljude.Na one ljude koji samo gledaju kako,kada i gdje će naći nekoga samo da bi ga kritizirali. Da može onog drugog staviti u nelagodu i da se taj netko osjeća loše.
Hvala Bogu pa se od 5 razreda osnovne škole susrećem s takvim ljudima i znate što nije lako,moram vam priznat.
Ali uvijek sam pokušavala se micati od njih i uspijevalo mi je.
Slušala sam svašta o sebi i dan danas slušam ali ne dira me niti me ikad diralo.
Jer da me diralo, što drugi pričaju meni iza leđa danas me ne bi bilo ovdje i ne bi čitali moje postove.
Ali ja sam bila pametnija od njih pa sam i dalje išla za svojim životom i snovima.I kako sam odrastala i sve više otvarala oči prema svijetu shvatila sam da mi se nimalo ne sviđa ono što vidim i ono što čujem.Iskreno ću vam reći ne volim ljude.Zaista ih ne volim i zato se nikad nisam u školi (osnovnoj,srednjoj) baš družila s njima.
Uvijek sam bila po strani i samo ih promatrala,sa svojom muzikom.
Zašto ne volim ljude? 
Zato jer to za mene nisu ljudi.Ljudi se ne naslađuju tuđim neuspijehom,neimaštinom,bolom,suzom.Ljudi ne gledaju sa strane bakicu kako nosi teške torbe.Ljudi ne prođu samo pored čovjeka bez noge.
Ne to nisu ljudi to su zvijeri.To sve što sam vam nabrojala to rade ZVIJERI a ne ljudi.
Ljudi će pomoći onome koji je bez noge pa makar mu rekao “dobar dan” ili mu stavio u zdjelicu 5 ,10,20 kn.Ljudi ti neće šaputati iza leđa ako si pao nego će ti pružit ruku da ustaneš.Ljudi će pomoći bakici sa teškim torbama.
Ljudi ti neće jedno reći a drugo raditi iza leđa.
 
Prije nego krenete nekoga kritizirati molit ću vas da stanete ispred ogledala i da sebe dobro pogledate i da shvatite da NISTE SAVRŠENI niti ćete ikada biti.Jer SVI smo rođeni sa manama i vrlinama.
Zašto vam je toliko bitno da kritizirate nekoga tko je slabiji od vas? Zašto vas toliko boli nečiji uspijeh? Umjesto što ga kritizirate proradite na sebi.
Sigurna sam da ste puno puta vidjeli da vas taj netko ne jebe ni 1%
a znate zašto? Jer taj netko ima drugačiju energiju,razmišljanje,vidike na svijet od vas.Zato jer ne zabada nos u tuđi život jer zna da njegovom nosu tamo nije mjesto.
I takvi ljudi za mene nisu kritizirani nego su KRITIKA.
 

 

“PISMO MUŠKARCIMA”

  1. Prije nego krenete čitati odmah da vas upozorim da ne osuđujete pri samom naslovu.

    Osuđujte onda kada pročitate cijeli tekst.
    U zadnje vrijeme sam puna ljutnje i nisam htjela pisat ovaj post dok se ne ohladim.Od kada znam za sebe,znam da drugačije gledam na ovaj sjebani svijet i nije mi potrebno puno da puknem.
    I upravo me ta ljutnja potaknula na ovaj naslov.Zašto? Jer mi dosta šutnje i toga što se nas žene stavlja u drugi koš pa misle da mogu kako hoće sa nama.. E pa ne možete.
    Muškarci,s ovim postom vam dajem priliku da mi pojasnite šta su vam žene ovog svijeta skrivile da ih nazivate kurvama i droljama ili sponzorušama? Sad ste sigurno prvo pomislili na svoju bivšu koja vam je slomila srce?Jel sam u pravu ? Znam da jesam.
    Al opet vam to ne daje za pravo da govorite ženama da su kurve,onim ženama koje ne poznajete,koje nikad niste vidjeli uživo osim na društvenim mrežama. Kako na temelju nečije slike možete zaključiti da je ta djevojka kurva? Zato što je izbacila sise ili se voli slikat provokativno vi ste zaključili da je kurva ili sponza? Pogriješili ste u samom startu.
    Dozvolite mi da vam ispričam jednu svoju priču.
    Bila sam u vezi 2 godine i pukla je radi samo jedne riječi,a ona je bila KURVA. Da, bila sam kurva iako sam bila s njim 0-24,iako smo svugdje skupa išli,iako sam isključila sve društvene mreže,bila sam kurva iako sam dobivala batine svako malo.nije prošao dan da nisam bila kurva. I onda sam se zapitala,zašto sam ja kurva? Što to radim da budem prozvana kurvom? Shvatila sam nakon dugo razmišljanja i došla do zaključka da nije problem u meni nego u njemu. A znate zašto? U njemu je problem jer je on taj koji je došao iz obitelji u kojoj se ne cijeni ŽENA. Žena je za njih KURVA i kraj.Nema dalje razgovora.
    Sve počinje u obitelji,sve počinje od odgoja. Kako su te roditelji naučili tako ćeš gledat na svijet i ljude oko sebe.Kako se ti sad odnosiš prema ženama tako će se i tvoj sin.Jer to je krv. A krv je mnogo zajebana stvar i teško ju je promjeniti.
    Ako sam žena ne znači da sam slabija od tebe,očeš fizički očeš psihički.
    Ako sam žena ne znači da sam tvoja robinja.
    Ako sam žena ne znači da me možeš nazivat KURVOM,DROLJOM,SPONZORUŠOM.
    Jer ako sam kurva,drolja,sponzoruša,onda šta je TVOJA MAJKA,TETKA,BAKA,STRINA? I one su žene!
    Molit ću vas samo još jedno za kraj,svaki put kada neku djevojku nazovete tim pogrdnim imenima znajte da svaki put ubijate”MUŠKARCA” u sebi što u ovom slučaju niste niti nećete biti dok ne saznate pravo značenje riječi KURVA DROLJA SPONZORUŠA.

“OPROSTI IM OČE,NE ZNAJU ŠTA ČINE”

Ovaj post želim započet tako da Vas zamolim jednu stvar a ona glasi : uzmite komad papira i napravite crtu po sredini,u jedan stupac napišite DJELA a u drugi NEDJELA.

U stupce napišite svaku svaku Vašu pozitivnu/negativnu misao,djelo ili nedjelo koje ste nekome učinili.
Ali molit ću Vas da budete iskreni prema samima sebi.
 
S ovim postom sam jako dugo odugovlačila jer nikad nisam bila 100% sigurna u njega (ili u sebe samu).
I sad dok ga pišem jako sam nervozna i nesigurna(toliko o mojoj hrabrosti).
Od kada smo se posljedni put čitali moram Vam priznat da mi se dosta toga lošeg dogodilo i trebala mi je pauza.
Ovaj post je trebao ići van na Uskrs ali ipak sam odustala (opet).
No da napokon krenem sa poantom ovog posta i zašto ga pišem.
 
U zadnje vrijeme sam se dosta povukla u sebe i sa strane promatram ovaj svijet i ljude koji se svakim danom sve manje mogu nazvati ljudima.
I gadi mi se sve više ono što gledam i što udišem isti zrak kao i oni.
Oprostite mi unaprijed ali gade mi se ljudi koji žive za zlo. Svakim danom sve više gledamo kako na zemlji nastaje pakao i kako ljudi uništavaju svijet,ljude,nevina bića.Ljudi koji su postali živi zombiji i uzimaju tuđe živote bez ičije dozvole,bez straha od Boga.
 
KO STE VI DA SI DAJETE ZA PRAVO DA NEKOME ODUZIMATE ŽIVOT KOJI MU JE PODARIO BOG?KO STE VI DA GLUMITE BOGA I RADITE ONO ŠTO MISLITE DA JE DOBRO ZA VAS,ZA DRUGE? KO STE VI DA SE IŽIVLJAVATE NA NEVINIM  BIĆIMA KOJI IMAJU VIŠE LJUBAVI U SEBI OD VAS SAMIH?KO VAM DAJE ZA PRAVO DA NEKOME NANOSITE ZLO? KO STE VI DA SIJETE ZLO PO ZEMLJI UMJESTO LJUBAVI? OPROSTITE MI, ALI VI NISTE LJUDI VI STE GLASNICI SOTONE.
 
Isus je umro našom krivicom jer smo ga izdali.Radi nas je razapet na križu i umirao u najgorim mukama čovječanstva.Ubili smo ga jer mu nismo vjerovali,jer nismo vjerovali u dobro,u ljubav.
Isus nam je dao izbor da sami odaberemo u šta ćemo vjerovat. I na kraju smo mi izgubili ne znajući što smo učinili. Kao što govori sam naslov ovog posta “OPROSTI IM OČE NE ZNAJU ŠTO ČINE”
 
No, ja duboko u sebi vjerujem da nikad nije kasno da otvorimo oči i srce Bogu, da mu se pokajemo za sve naše grijehe.
Ispričat ću Vam jednu priču koju je sa mnom podijelio jedan čovjek:
 
Jedne noći dok se vozio kroz šumu u jednom trenu iz šume ispred auta mi je skočilo nešto nalik na srnu ali sa ljudskom glavom i zmijskim jezikom, stalo mi nasred ceste i nije se htjelo maknuti nego me  samo gledalo u oči. Trepnuo sam par puta, stvorenje je i dalje stajalo na cesti i odjednom se zaletjelo u auto. Izletio sam iz auta, pogledao na haubu, no nije nikakvog udubljenja bilo od udarca na mome autu a nije bilo ni stvorenja. Pogledao sam u šumu,po cesti, no nigdje nikakvog traga od tog stvorenja. Udahnuo sam par puta sjeo u auto i krenuo prema hotelu.
Kad sam došao u hotel,istuširao sam se i legnuo. Nisam oka mogao sklopiti od razmišljanja što je ono stvorenje bilo i gdje je samo odjednom nestalo.
Iduće jutro sam se probudio i kad sam se okrenuo imao sam šta vidjet,ono isto stvorenje koje mi je sinoć izletjelo na cestu je sjedilo na mome krevetu i gledalo me..Naglo sam skočio iz kreveta i zazvao Boga i stvorenje je nestalo.
Cjeli dan sam šetao po gradu sa osjećajem tereta,srama,poniznosti,samog sebe sam se sramio,dok ispred mene se nije pojavila Crkva. Imao sam potrebu ući u Crkvu jer sam osjećao da ću tamo biti zaštićen. Kleknuo sam ispred križa i na to izašao svećenik i rekao sam “Oče mogu li se ispovijediti?”
Kada sam Ocu sve ispričao rekao mi je “Sine,dotaknuo si dno života i ono što s čime si se sreo je bio sotona. To ti je bio znak da izabereš svoj put. Put Boga ili put sotone”
Može li čovjek pobjediti zlo?
Iz priče koju sam Vam ispričala možemo zaključiti da možemo pobjediti zlo.
Samo ako želimo to dubinom srca i čistom vjerom u Boga.Bog sve vidi i sve zna. Bog nas je stavio na test života da vidi kako ćemo odgovorit na njega.
Zato kada Vam se događaju loše stvari u životu, to je test od Boga i gleda kako ćete se nositi s tim teretom. Odavno sam naučila da u životu sve što mi se loše dogodilo nije bez razloga. 
Znate kako kažu “Za svako zlo neko dobro”
Često znam sama sebe uhvatit kako pitam Boga “Zašto Bože dozvoljavaš zlo na Zemlji?”
Vjerujem da je Bog odustao se borit s onima koji ne vjeruju u Njega i više se posvetio onima koji Boga prihvaćaju. Jer kakav bi raj bio da Bog uzima one koji ne vjeruju u Njega? Kakav bi  pakao bio da su u njemu dobri ljudi?

 

“,MOŽE JEDAN OSMIJEH?”

Dugo mi je trebalo započnem s ovim postom jer u jednu ruku nisam imala vremena a u drugu ruku nisam znala kako da ga započnem,i eto dok vani kiša priča svoju priču,Saša Kovačević živi da je voli,ja sam se sjetila jednog pitanja od moje prijateljice  ono je glasilo “Oću ja ikada doživjet da na tebi vidim osmijeh?”
Moj odgovor jebio kratak i jasan “NE” jer ljudi koji me poznaju, znaju da se ja rijetko kad nasmijem.

Živimo u takvom svijetu gdje smo pored tolikih obaveza zaboravili ono najosnovnije,nešto toliko vrijedno,lijepo,da ponekad nismo ni svijesni koliko smo zapravo lijepi radi te jedne male geste,a ona se zove osmijeh.Ispričat ću vam meni jednu jako dragu priču koja mi se dogodila i koja mi je ostala u jako
dragom sjećanju.

Dakle,radila sam u pekarni i na redu je bio plavi muškarac,vidjelo se na njemu da je stranac,kupio je pizzu i hrenovku u pecivu,vidjela sam da ne skida pogled s mene i ja sam ga pitala “jel sve u redu?” On je odgovorio: “da sve je u redu, samo nikad nisam vidio takav osmijeh,molim Vas uvijek ga nosite na licu”. Vjerujte mi,ostala sam u šoku,jer nisam ni bila svjesna da imam osmijeh na licu I dan danas se često sjetim njegovih riječi kada se osjetim loše ili kad me netko povrijedi.

Osmijeh je u ovo vrijeme precjenjen,jer smo izgubili pojam za sreću,uživanje,smijeh iz dubine srca,a kada izgubimo osmijeh,izgubili smo tlo pod nogama.
Da li zaista znamo pravo značenje osmijeha i svega što on nosi?
Uz osmijeh se puno toga veže,ljubav,sreća pa i suze.
Čovjek često dođe u tu situaciju da zaboravi na sebe i svoje osjećaje.Jednostavno se zatvori jer mu je dosta povreda,laži,tuge,lažnog prijateljstva,lažne ljubavi.I kada dođe u tu situaciju čovjek sve počne gledat na lažan način,počne se osjećat lažno,vjeruje da su ljudi oko njega lažni,jer se skrivamo iza maski koje nam ne stoje.
Koliko puta ste se pokušali osmjehnut a niste mogli,jer bi osjećali da Vaš osmijeh nije iskren.I nije, jer tako osjećate u sebi.Osjećate da niste iskreni prema samima sebi radi drugih.
Jeste kada stali i promatrali ljude oko sebe?Jel ste primjetili na njihovim licima iskren osmjeh,iskren pozdrav?
Koliko vam puta bude neugodno radi tuđeg pozdrava ili osmijeha jer niste osjetili iskrenost?
Uvijek se pitam zašto smo to dozvolili sami sebi? Zar je toliko teško udahnuti zrak i nasmiješiti se,nekome drugome pokloniti osmijeh a znajući da će ga ta osoba nekome druge pokloniti.
Osmijeh ne košta ništa a toliko znači,toliko daje.

Koliko puta ste se pokajali što ste krivoj osobi poklonili dio sebe,a ona Vam je to vratila tako što Vas je povrijedila? Ako želite zaštiti svoj osmijeh, pravite se da ga nemate.

Ako ga niste naučili naučite ga
Ako ste ga izgubili potražite ga,čeka Vas.
Ako ste ga dobili proslijedite ga dalje.
Samo budite iskreni i puni ljubavi.
Oprostite ljudima koji ne znaju za osmijeh i naučite ih.